'The Blame Game'.. jesu li vam uvijek drugi krivi za sve? Preuzmite odgovornost i zadržite svoju lopticu.
“Najbolje godine vašeg života su one kada ste donijeli odluku da su vaši problemi – vaše vlasništvo. Kada prestanete okrivljavati mamu, tatu, ekologiju ili predsjednika. Onda kada shvatite da sami upravljate svojom sudbinom.
Albert Ellis, psiholog
„The Blame Game“
„Loptanje“ krivnjom, prebacivanje tereta na druge, bilo da se radi o klimi unutar tvrtke ili malim privatnim igrama – igra je u kojoj svi gube, a naročito oni koji najjače „bacaju loptu“.
Pogledajte samo malo, na primjer, postove ili komentare kada se pokrene pitanje odgovornosti za neke pojave koje se tiču svih nas: čak i nedavno, nakon održanih izbora – igra „prebacivanja krivnje“ oporbe u odnosu na pobjednike čini okosnicu govora gubitnika koji je uslijedio u izbornoj noći.
Nezaposleni? Da, naravno da dio svega što utječe na to stanje čine raznorazne stvari šireg obujma na koje nemate osobnog utjecaja, ali zaboga: odrastanje znači i prihvaćanje realnosti situacije, kao i vlastite odgovornosti - u širem smislu. Pogotovo ako je igra krivnje samo dobar izgovor – za ne činiti ništa, ne raditi na sebi i zadržati status quo, jer bolje je tako-kako-jest, nego promjena koja donosi novu dozu neizvjesnosti?
Objavljena su brojna istraživanja koja pokazuju da ljudi, koji su skloni kriviti druge za svoje greške, u konačnici gube status, zarađuju manje i nisu tako učinkoviti u odnosu na one koji preuzimaju odgovornost za svoje greške. Isto se odnosi i na tvrtke: one koje njeguju kulturu prebacivanja krivnje na druge jasno imaju nerazvijena područja kreativnosti, inovacije i produktivnog prihvaćanja izazova (primjeri? Sigurno možete nabrojati barem dva…).
Vrijedni istraživači ljudskih navada potvrdili su još nešto: prebacivanje krivnje je – zarazno. Jedan krene, svi se u kolo hvataju. Sama izloženost nekome tko prebacuje krivnju na druge uzrokuje da se ljudi u blizini osvrću u potrazi za najpogodnijim „krivcem“ na koga će biti, sasvim prikladno, prebaciti „teret krivnje“.
Sasvim obrnuto od fenomena „šutni psa“, pri kojem su ljudi skloniji krivnju prebacivati na one koji se nalaze na nižoj hijerarhijskoj ljestvici od njih samih. Virus koji se tako širi ima samo jedan cilj: zaštititi svoj imidž. Kad ljudi vide da netko štiti svoj ego, i sami to nastoje napraviti.
„Ti si kriv/a što sam ja…“
Primjećujemo to i u odnosima: s roditeljima, partnerima, čak i djecom. Znate, kad je uvijek netko drugi kriv za financijsku situaciju, odnos prema radu, (ne)ispunjenje nekih većih životnih potreba i kad je prebacivanje krivnje tako dobra osnova za „oh jadan/jadna ja“ mučeništvo.
Krivnja koju nabacujemo okolo pruža nam lijep prostor za opuštanje unutar zone ugode, „starih“ navika, loših navika. Daje ugodu lijenosti, prihvaćanja inercije, pruža dobre osnove za fine doze gorčine i ojađenosti, koje možemo velikodušno podijeliti s drugima. No, krivnja je na kraju priče gadna izdajica: iza sve rezignacije sasvim pouzdano krije se bolna žudnja, temeljna potreba i trajni instinkt da nam je potpun život tako jako, jako potreban. Priznali to, ili ne priznali, ma koji izgovor sami sebi dali na kraju dana – ostaje osjećaj gubitka, osjećaj isključenosti iz vlastitog života.
Na kraju, odustanete li od igre prebacivanja krivnje, vjerujem da se možete pomiriti s kompleksnostima koje život donosi. Neke stvari u životu možemo promijeniti, neke ne, no s vremenom uvijek možemo pronaći svoj put. I da, nije sve u životu uvijek „oh, tako pravedno“, i ne pruža nam se uvijek poštena prilika samostalnog odabira. No, isto tako, zaista nemamo sve vrijeme ovog svijeta da bismo sjedili i čekali da se „savršena“ prilika sama od sebe ukaže, zar ne?
Kad se ne želite „igrati“
Dobro, reći ćete, a što mogu poduzeti jednom kad odlučim da se više neću dati uvući u tu igru? Možda će vam pomoći nekoliko naputaka:
- Ne krivite druge za svoje greške. O da, napast je velika i jaka, prst već sam od sebe leti da ukaže na nekog drugog onda kad vas se uhvati u grešci (trebate li uopće da vas netko drugi ulovi u njoj, ili?). Oduprite se. Ne samo da će vas zbog toga više cijeniti i poštivati, kako drugi tako i sami sebe, nego ćete i sami u startu „izbaciti iz organizma“ virus prebacivanja krivnje.
- Kad i krivite, krivite konstruktivno. Postoje primjeri i pravo vrijeme kada tuđe greške zaista i treba javno razotkriti. Kad tome i jest tako, naglasak treba biti na tome da se iz grešaka uči, da se uklone uzroci zbog kojih je eventualno do greške došlo. Cilj definitivno nije osobno poniženje onog tko je grešku počinio.
- Pokažite primjerom. Ne dajte se „uvući u igru“, ako ste sigurni sami u sebe – i drugi, manje sigurni, neće se usuditi „širiti virus“.
- Preuzmite odgovornost. Odrasli ste, zar ne? I sigurno ste već naučili da je greška prilika za novo učenje, nova mogućnost…Učite iz njih, no omogućite i drugima isto.
Ponovimo zajedno: svaka greška je nova prilika za rast, ako je dobro iskoristimo.
Neka počnu i vaše „najbolje godine!
