Mnogi stručnjaci smatraju da na tržištu rada postoji prostor za dodatno smanjivanje kontigenta nezaposlenih korištenjem različitih oblika angažiranja radnika.
Jedan od onih koji se u Hrvatskoj izrazito malo koristi, iako za njih postoji izražena potreba posebice malih poslodavaca, rad je na nepuno radno vrijeme, od svega nekoliko sati tjedno do najviše 36 sati tjedno, što se prema definiciji Međunarodne organizacije rada smatra radom u nepunom radnom vremenu.
Zasad se taj oblik zapošljavanja uobičajeno koristi tek u obrazovanju, zapošljavanjem nastavnika na nekoliko sati, no državna tajnica Ministarstva gospodarstva zadužena za rad Vera Babić kaže da bi u samoj državnoj upravi, a posebice u privatnom sektoru, bilo poželjno češće se koristiti tim oblikom zapošljavanja koji radnicima može pružiti uobičajenu zaštitu kao i ostali oblici zapošljavanja na neodređeno vrijeme.
Takva vrsta rada u Hrvatskoj se unatoč stalnim zahtjevima za povećanjem svih oblika fleksibilnosti radne snage koristi u mjeri koja je daleko ispod prosjeka europskih zemalja.
U svom radu, objavljenom u Reviji za socijalnu politiku, Marija Zuber je primjerice iznijela podatak da u Hrvatskoj svega 8,7% od svih zaposlenih radi kraće od standardnog radnog vremena koje prema zakonu o radu iznosi najviše 40 sati tjedno.
Uglavnom je riječ o zaposlenima sa skraćenim radnim vremenom, što je u stvari zaštitni mehanizam zaposlenih koji uglavnom zbog bolesti ne mogu raditi puno radno vrijeme.
(A.T.)
Izvor:
Poslovni dnevnik
