Od oko 1,5 milijuna zaposlenih oko 280.000 ljudi radi u državnom sektoru, a u realnom gospodarstvu oko 1,2 mil. ljudi.
Od osnovne i srednje škole pa do fakulteta djeca i mladi usvajaju znanja i vještine koje će im, kada odrastu i zaposle se, služiti u obavljanju poslova koje će raditi. Zato se čini da je posve logično očekivati da svi obrazovni programi, od najranijih osnovnoškolskih pa do visokih, budu kreirani tako da pojedincu omoguće raditi, to jest dobiti ili naći posao.
Jednostavno, pojedinac se može zaposliti u svojoj ili tuđoj tvrtki, biti svoj šef ili raditi za nekoga drugog. Ako radi za nekoga drugog, to može biti privatna ili državna tvrtka. Stanje sa zaposlenošću u Hrvatskoj u državnom ili javnom sektoru nije takvo da se mogu očekivati veća zapošljavanja. Naprotiv, vjerojatno će uslijediti smanjivanje radne snage, piše Anny Brusić, direktorica HUP - Udruge malih i srednjih poduzetnika, u Poslovnom dnevniku.
Drugim riječima, velika je vjerojatnost da će većina mladih koji se danas školuju svoj posao u budućnosti naći u privatnom sektoru. To sad ne zvuči dobro. Naime, često se privatni poslodavci prikazuju kao robovlasnici ili feudalci koji nemilice i nezakonski izrabljuju svoju radnu snagu. Ima vjerojatno i takvih, ali s njima se trebaju baviti institucije koje se bave kriminalom.
Takvim, nadamo se, ipak izdvojenim slučajevima ne treba dopustiti da stvore loš dojam o svim privatnim poslodavcima. Od oko 1,5 milijuna zaposlenih u Hrvatskoj oko 280.000 ljudi radi u državnom ili javnom sektoru, a u realnom gospodarstvu je zaposleno oko 1,2 milijuna ljudi, od čega oko 350.000 u tvrtkama koje su u državnom ili djelomično državnom vlasništvu. Vrlo često se čuju kritike da gospodarstvo ide svojim smjerom, a obrazovanje svojim te da se ti smjerovi rijetko susreću iako bi trebali ići istom cestom. To je ono što se stručno naziva neusklađenost tržišta radne snage.
Često se čuje da gospodarstvo treba znanja i vještine koje rijetko izlaze iz obrazovnih institucija. U Njemačkoj se gospodarstvo uključilo u kreiranje obrazovanja još u dvanaestom stoljeću stvaranjem cehova, čiji su zadaci bili definirati pravilnike za pojedina zanimanja u kojima se propisivalo što pojedini naučnik zanatlija treba naučiti i znati. U dvadesetom stoljeću je, ne samo u Njemačkoj nego i u cijeloj tadašnjoj Europi, postalo neosporno da je kvalitetna radna snaga nužna za preživljavanje svakog poduzeća.
U njemačkom je sustavu obrazovanja za obrtnička zanimanja vrlo rano uveden sustav dualnog obrazovanja, koji se i u Hrvatskoj provodi već 10-ak godina. On predstavlja spoj učenja u školi s učenjem u praksi, odnosno u obrtu ili poduzeću. I dok je za obrazovanje u školi nadležna država, za obrazovanje u poduzećima, tj. obrtima, nadležan je Institut za strukovno obrazovanje, vrlo sličan našoj Agenciji za strukovno obrazovanje osnovanoj 2005. godine.
Njemački institut osnovan je prije 30-ak godina, a prijedlozi za izmjenu postojećih zanimanja ili uvođenje novih zanimanja dolaze iz samoga gospodarstva. Zahvaljujući tome godišnje uvedu od pet do deset novih zanimanja, a gotovo 70 posto svih postojećih zanimanja doživi promjene ili modernizaciju.
U ovako definiranom obrazovnom sustavu država ne definira kvote za određeno zanimanje, što je kod nas slučaj. Obrtnik ili poduzetnik "uzima" na naukovanje onoliko đaka koliko mu treba, a obvezan je naučniku isplaćivati 2/3 plaće. Zato ga neće koristiti za nepotrebne i nevažne poslove. Ako se opet vratimo na one negativne prognoze s početka članka, koje kažu da će se u državnoj, javnoj i lokalnoj upravi smanjivati broj zaposlenih, nameće se logičan zaključak, a to je da će većina buduće radne snage, ali i sadašnji nezaposleni svoj posao moći naći u realnom sektoru, tj. privatnom gospodarstvu.
Ono se dijeli na velika i mala poduzeća. Velikih poduzeća u Hrvatskoj ima nešto manje od 500, a malih poduzeća ima oko 180.000. Potpuno je krivo vjerovati da se najveći broj novih poslova stvara u velikim poduzećima jer svjetske statistike kažu da je 80 posto novih radnih mjesta otvoreno u malim poduzećima.
To sve upućuje na zaključak da se brzo trebaju stvarati nova poduzeća ili omogućiti onima koja već postoje da rastu, a tako i zapošljavaju. I tako dolazimo do onoga najzanimljivijeg pitanja, a to je može li se naučiti biti poduzetan? Da, može. To se uči. Samo mali postotak ljudskog roda, oko 2 posto, rađa se s tim osobinama, a svi mi ostali učimo. (T. B.)
Izvor: Poslovni dnevnik
