Nemoguća misija?
Naslov ovotjedne kolumne doslovno sam prepisala iz jedne od poruka koje su stigle na moju adresu. Pitanje se odnosi na mlade, one koji tek ulaze na tržište rada, s diplomom čvrsto stegnutom u rukama (i grčem u želucu). Tako me čitateljica pita:
"Poštovana, zanimalo bi me kako pronaći posao u struci s diplomom u ruci ako svi
poslodavci traže minimalno 2 do 3 godine iskustva. Kako steći iskustvo, ako mi nitko ne pruži priliku da ga steknem?"
Ovo pitanje svi smo čuli, no rijetko i nekakve konkretnije odgovore: u situaciji koja sada jest na tržištu rada (334.327 nezaposlenih, u dnevnom porastu), gdje 1/3 svih nezaposlenih čine upravo mladi, naslušali smo se floskula. Čuli ste da je "hitna potreba usklađivanja obrazovnog sustava s realnim potrebama gospodarstva", sve "usporedbe sa zemljama EU prema anketnoj nezaposlenosti" i ostale govorancije – koje Vam ne pomažu konkretno, niti nude kakva izgledna rješenja.
Pitanje nisam shvatila kao ona usmjerena Vladi, HZZO-u, ili bilo kojoj drugoj relevantnoj instituciji koja snosi odgovornost: ja sam coach i odgovorit ću – kao coach, usmjerena dobrobiti svojih klijenata i postavljanju njihovih realnih i ostvarivih ciljeva u stvarnom okruženju, u roku kraćem od vječnosti, naravno. I bez želje da "ovlaš" dajem odgovore na jedno od ključnih pitanja budućeg razvoja ove zemlje.
Da, stanje je duboko zabrinjavajuće. Da, posla ima, iz dana u dan, sve manje. I još nešto: ma kako god nije bilo baš blistavo ni prije krize, malo je izgledno da će se u skoro vrijeme vratiti na razinu koja joj je prethodila. Moje je pitanje: što Vi možete učiniti za sebe, umjesto da čekate da netko drugi učini nešto za Vas?
U redu, recimo da imate dvije opcije u startu: ostati ovdje, ili emigrirati. Procjenjuje se da je u proteklih 15 godina iz Hrvatske otišlo oko 100.000 obrazovanih Hrvata, čemu uvelike doprinosi i rodijački, ognjištarski ili "politički" pristup zapošljavanju. To ste, pouzdano, u aktivnoj potrazi za poslom i sami iskusili.
Čekati da "to" prestane je vrlo neizvjesno, ma koliko se osjećaju "vjetrovi promjene". Ni situacija zaposlenosti u EU, iako bolja, nije baš blistava, budimo i toga svjesni. Često prevagu za odlazak donese mišljenje da je upravo znanje i kompetentnost ono što se u Europi traži, i odgovarajuće nagrađuje. Odluka je Vaša, no pogledajmo prvo opciju "ostati ovdje".
Moja pitanja čitateljici bila su sljedeća:
"Na sva ova pitanja moj odgovor je, nažalost, negativan i svjesna sam od kolikog je značenja za traženje, tj. dobivanje posla u struci. Čovjek neke stvari jednostavno shvati prekasno. Mogla bih sada sebe 'analizirati' i opravdati kroz niz psiholoških, socijalnih, gospodarskih i drugih faktora, ali naravno to ne bi imalo smisla. Uglavnom, nadam se da ćete, uz ostale savjete u kolumni, navesti ovo za one koji su 'shvatili prekasno'".
Da li je nerealno tražiti znanje obavljanja konkretnog posla od mladih? Pokušajte se staviti "u cipele" poslodavca: troškovi zapošljavanja su visoki, porezi i doprinosi također opterećujuće visoki, financijski poticaji nedovoljni, kandidati za posao (mladi) – iako zadovoljavajućih znanja i kompetencija nakon završenog školovanja – imaju premalo praktičnih znanja, nauštrb teoretskih.
Većina poslodavaca drastično je srezala i investiranje u dodatne edukacije zaposlenika, uključivo coaching novozaposlenih. Da, bez radnog iskustva nerado će Vas zaposliti i nudit će Vam u startu nižu plaću. Naravno, govorim i s aspekta realnog sektora, i kao poduzetnica.
Usput budi rečeno, čitateljica koja je pisala – nakon godine dana teškog "posla traženja posla" uspjela se zaposliti: ne na onakvom poslu o kojem je sanjala, ali ipak – poslu. Prvi korak učinjen, nadam se ne i zaustavljen hod prema željenom cilju. Svi raspoloživi podaci ukazuju na to da se trebate u startu pripremiti na dugotrajan napor.
To su činjenice. Što možete napraviti? Sasvim sigurno, ne samo čekati da "netko drugi" napravi nešto za Vas: pogledajte još jednom pitanja koja sam postavila našoj čitateljici. I da: možete li to financijski izdržati, volontiranje jest jedan od načina stjecanja radnog iskustva, i to u struci: raspitajte se, aktivirajte, potražite udruge koje Vam mogu pomoći.
Radite li posao koji nije u Vašoj struci, zato što ste prisiljeni, ni to Vas ne sprječava da svoje slobodno vrijeme dijelom iskoristite i za volontiranje, u smislu stjecanja tog, toliko traženog radnog iskustva. Zašto ne biste zaista naučili raditi posao za koji želite biti plaćeni?
Važno je i zadržati samomotivaciju tijekom (dugotrajne…) potrage za poslom: imajte uvijek svoj cilj pred očima! I budite promjena koju želite vidjeti: jednom zaposleni, uvijek nastojte pomoći onima koji, iza Vas, tek dolaze na radno mjesto.
Još nešto: samoograničavanje je sputavajuće. Kao coach, ne vjerujem da je ikad "prekasno": ne gubite iz vida svoje odredište na karijernom putu, ma koliko put koji do njega vodi može biti vrludav i pun prepreka.
