Posljednjih dana javnost zabavlja graf poduzetnika Hrvoja Merkija koji otkriva kako nastaje neto: prvo jedan dio bruto iznosa ode na prvi i drugi stup mirovinskog osiguranja, onda nešto daš za poreze, dio za prirez, doprinosi za zdravstveno, a na kraju i za slučaj ozljede te zapošljavanje.
Cap - ode pola plaće, a ti luk ni jeo, ni mirisao. Ipak, možda me nešto uspije još više razbjesniti - izračun koliko bih novca mogla imati nakon završetka radnog staža da sam cijeli radni vijek, umjesto doprinosa za mirovinsko osiguranje, imala mogućnost uplaćivati štednju, piše Velika škrtica za Jutarnji list:
Zamislila sam svijet u kojem ne postoji obavezno mirovinsko osiguranje i u kojem svaki zaposlenik sa svojom bruto plaćom može činiti što hoće.
Naš imaginarni prosječni hrvatski radnik u takvom je svijetu odlučio sljedeće: od svoje će prosječne plaće svaki mjesec do kraja radnog vijeka na štednju stavljati jednak iznos koji bi u stvarnom svijetu uplaćivao u prvi i drugi stup mirovinskog osiguranja.
Riječ je, dakle, o mjesečnom pologu od 1591 kune (1193 kune za prvi te 397 kuna za drugi stup) koliko prosječni hrvatski radnik danas izdvaja za potrebe buduće mirovine.
Kroz 30 godina radnog staža prosječan Hrvat, kaže ova računica, na ime doprinosa tako državi uplati sve skupa 572.760 kuna da bi nakon završetka radnog vijeka ostvario pravo na prosječnu starosnu mirovinu u iznosu od 2500 kuna.
Okrutna statistika otkriva kako je državi zapravo uplatio znatno više nego što će potrošiti.
Budući da će prema podacima Državnog zavoda za statistiku u mirovini provesti tek 16,8 godina, s mirovinom od 2500 kuna mjesečno do smrti će potrošiti samo 504 tisuće od 572 tisuće uplaćenih kuna, dok će se ostatak raspršiti na neke druge korisnike.
Zamislimo sada onaj imaginarni svijet u kojem je taj isti prosječni Hrvat odbacio mirovinsko osiguranje te se radije obratio banci.
Odgovoran i brižan kakav jest, naš je Hrvat, umjesto na HZMO, svaki mjesec iznos od 1591 kune polagao na oročenu štednju, i to s konzervativnom stopom od samo 2 posto kamate.
Pod uvjetom da je to činio redovito, ne propuštajući kroz 30 godina nijednu jedinu mjesečnu ratu, nakon isteka štednje naš će odgovorni Hrvat na računu imati ravno 777.407 kuna, dakle 54 posto više od iznosa koji sada potroši u mirovini.
Njegova bi prosječna mjesečna primanja kroz očekivanih 16,8 godina s ovim iznosom mjesečno iznosila 3856 kuna, a kod onih hrabrijih to bi moglo biti i znatno više kad bi se, osim sa štednjom, malo igrali s dionicama, bitcoinom ili nekim drugim vrstama ulaganja.
Namjera teksta pritom nije poticati ukidanje obaveznog mirovinskog osiguranja: prosječni Hrvat, priznajmo, teško bi se kontrolirao 30 godina svaki mjesec uplaćivati štednju pa bi većina njih, ruku na srce, novac vrlo vjerojatno negdje usput potrošila te završila na slabim državnim plećima.
Značaj računice zato je više ilustrativan: ukazati na to kako se troše naši doprinosi te kako bismo mogli živjeti u penziji kad bismo s novcem znali postupati odgovorno.
Do tog dalekog cilja njime i dalje upravlja država.
Da je isplata bruto plaće primamljiva opcija potvrđuje i MojPosao anketa u kojoj se 74% ispitanika izjasnilo da bi rado primali bruto plaću i sami uplaćivali doprinose.
