Među rijetkim zemljama u kojima funkcionira doprinos solidarnosti, nalaze se Švedska, Danska, Švicarska i Bugarska.
Naime, žele li da se i na njih primjenjuju odredbe kolektivnog ugovora koji su sindikati dogovorili s poslodavcem, nečlanovi sindikata plaćaju svojevrsni porez.
Doprinos solidarnosti najrašireniji je na području anglosaksonskih zemalja. U dijelu skandinavskih zemalja pitanje doprinosa solidarnosti zapravo predstavlja sastavni dio tradicije sindikalnog rada i organiziranja, jednako kao što je, primjerice u Austriji, pitanje tradicije radnička komora u koju sredstva izdvajaju i sindikati i nečlanovi sindikata.
Plodovi svakog rada imaju svoju cijenu. Nema besplatne vožnje, nema besplatne hrane. Ne može netko uživati plodove tuđeg rada, rezolutan je Vilim Ribić, predsjednik Velikog vijeća Sindikata znanosti koji je i najgorljiviji zagovornik uvođenja doprinosa solidarnosti.
Prema podacima koje je Ribić prikupio, modeli doprinosa solidarnosti mogu se svrstati u tri grupe. Tako nečlanovi plaćaju za korištenje povoljnosti kolektivnog ugovora, ili za sindikalnu organiziranost njihove tvrtke, ili za rad podupirućih organizacija u cilju razvoja stručnog rada sindikata. Druga je opcija da nečlanovi sindikata ne plaćaju nikakav doprinos solidarnosti, ali država i poslodavci stimuliraju sindikalnu organiziranost kroz povrat dijela sindikalne članarine. Ima i primjera u kojima nečlanovi sindikata ne plaćaju nikakav doprinos solidarnosti, ali su u daleko nepovoljnijem položaju od sindikalno organiziranih radnika.
Proteklih se godina u više navrata spominjala ideja prema kojoj bi se na nečlanove sindikata primjenjivale samo osnovne odredbe kolektivnog ugovora, bilo da je riječ o iznosu plaće, trajanju godišnjeg odmora, standardnim dodacima na plaću.
No, trinaesta plaća ili božićnica, primjerice, primjenjivali bi se samo na članstvo sindikata potpisnika kolektivnog ugovora.
(V.K.)
Izvor:
Glas Istre
