Zašto moć vodi ljude u očijukanje s pripravnicama, traženje mita i lažiranje financijskih dokumenata? Ako je vjerovati psiholozima, moć nas čini manje osjetljivima na probleme i emocije drugih te sklonima preuveličati svoju važnost.
Kad je Mark Hurd, šef Hewlett-Packarda, nedavno dao ostavku zbog kršenja etičkih normi, mnogi su bili iznenađeni, pogotovo jer je Hurd bio poznat kao vrlo efikasan čovjek krutih moralnih načela. Ipak, javnost nije trebala biti toliko šokirana jer su mediji puni raznih skandala u kojima su protagonisti ljudi na visokim pozicijama s realnom moći u rukama, piše Vanja Figenwald u Lideru.
Istraživanja u organizacijama pokazala su da se neprikladno ponašaju većinom osobe s najvećim autoritetom. Psiholozi to nazivaju paradoksom moći. Upravo osobine koje su pomogle liderima da akumuliraju kontrolu gotovo nestanu onog trenutka kad se domognu moći. Umjesto da budu pristojni, susretljivi i pošteni, postanu impulzivni, bezobzirni i bezobrazni. U nekim slučajevima te nove navike mogu i pomoći lideru da bude odlučniji i uporniji ili da izabere opcije koje će biti unosnije, i to usprkos njegovoj nepopularnosti.
Nedavna studija pokazala je da presamouvjereni šefovi češće traže inovaciju i vode svoje kompanije u novim smjerovima, ali bez jasnih ograničenja ti instinkti mogu voditi u propast. No, istraživanje na Sveučilištu Berkeley pokazalo je sasvim suprotan rezultat. Najviše moći i utjecaja imali su ljudi s nizom pozitivnih osobina, odnosno "dobri momci". Drugim riječima, zaključak je bio da ljudi daju moć onima koje zaista cijene i koji su im simpatični. Sličnih rezultata bilo je i u formalnijim, hijerarhiziranim organizacijama poput korporacija, vojske i politike.
Ti znanstveni nalazi, dakako, u suprotnosti su s uobičajenim stereotipima prema kojima se do moći dolazi samo preko leševa. Najpoznatiji je primjer renesansni politički filozof Niccolò Machiavelli, koji je tvrdio da suosjećanje samo smeta vladaru u donošenju važnih odluka. Između opcija da ga se boje ili da ga vole, Machiavelli je pisao, bolje je da ga se boje. Međutim, to možda nije najbolji savjet. Još jedna studija, ona Dachera Keltnera i Camerona Andersona, sveučilišnih profesora, mjerila je makijavelističke tendencije poput volje da se šire maliciozni tračevi u skupini djevojaka u sestrinstvu. Pokazalo se da su takve članice skupine otkrivene i izolirane. Nikomu se nisu sviđale i zato nikad nisu uspjele ugrabiti veću moć.
Nešto je vrlo optimistično i smirujuće u tim studijama: godi vjerovati da je najbolji način zadobivanja utjecaja raditi drugima ono što želite da oni rade vama i obrnuto. Posljednjih godina ta je tema rastegnuta i na nehumane primate poput čimpanza. Frans de Waal, primatolog na Sveučilištu Emory, primijetio je da veličina i snaga muških čimpanzi nisu dobri pokazatelji koje će životinje dominirati skupinom. Umjesto toga mogućnost formiranja društvenih veza i uporaba diplomacije često su bile važnije.
Loša je vijest ono što se dogodi kada dobri momci dođu na poziciju moći. Iako je malo suosjećanja korisno za probijanje na vrh, kad se onamo dođe, stvari se počnu stubokom mijenjati. "Riječ je o nevjerojatno konzistentnom učinku", kaže Keltner. "Kad ljudima date moć, počnu se ponašati kao budale. Neprimjereno očijukaju, zadirkuju na ružan način i postaju vrlo impulzivni." Prema njemu, ljudi s mnogo moći počnu se ponašati poput neuroloških pacijenata s oštećenjem prednjeg režnja, što može vrijediti i za one najvrlije. Zašto moć vodi ljude u očijukanje s pripravnicama, traženje mita i lažiranje financijskih dokumenata?
Ako je vjerovati psiholozima, zbog moći manje smo osjetljivi na probleme i emocije drugih. Primjerice, nekoliko je studija zaključilo da se ljudi na poziciji moći više oslanjaju na stereotipe i generalizaciju te procjenjivanje drugih ljudi. Uz to mnogo manje vremena ostvaruju kontakt očima, pogotovo dok govori osoba bez moći. Adam Galinsky, psiholog na Sveučilištu Northwestern, tražio je u nedavnoj studiji od ispitanika da opišu ili iskustvo u kojem su imali mnogo moći ili ono u kojem su se osjećali sasvim bespomoćno, nakon čega ih je zamolio da na svojem čelu napišu slovo "E".
Oni koji su bili opijeni osjećajem moći češće su to slovo napisali obrnuto u odnosu na osobu ispred sebe, što je Galinsky objasnio tvrdnjom da su ti ljudi teže mogli percipirati svijet iz tuđega gledišta. Nacrtali su ga obrnuto jer ih nije bilo briga tko će to moći pročitati. Jasno, moć ne pretvara nužno svakoga u bezobzirnog, nemoralnog tiranina. Neki lideri jednostavno postanu žilavi, što nije uvijek loša stvar, no ključ je u održavanju kontrole nad tim osobinama i umjerenosti. U svom najgorem izdanju moć može ljude pretvoriti u licemjere.
U drugoj studiji Galinsky je tražio od ispitanika da se ponovno sjete trenutka moći ili trenutka nemoći i onda ih je podijelio u skupine. Prvoj je skupini rečeno da ocijeni, na ljestvici od jedan do devet, moralnu ozbiljnost lažnog prijavljivanja putnih troškova na poslu. Druga je skupina zamoljena da sudjeluje u igri kockanja u kojoj su rezultati na kocki određivali broj srećaka koje će svaki ispitanik dobiti. Veći broj značio je više srećaka. Oni iz skupine opijene moći smatrali su prijavljivanje lažiranih putnih troškova vrlo ozbiljnim prekršajem.
No igra kockanja dala je potpuno kontradiktorne rezultate. U tom slučaju ljudi iz prve skupine prijavljivali su u prosjeku statistički neuvjerljiv rezultat, s prosječnim brojem bodova na kocki 20 posto većim od očekivanog. "Nemoćna skupina", za razliku od njih, prijavila je samo nešto veće bodove od očekivanih. To upućuje na laganje o pravim rezultatima i "muljanje" s brojkama kako bi se dobilo nekoliko srećaka više. I u tu svrhu postoji nedavna studija, ona Richarda Pettyja, psihologa na Državnom sveučilištu u Ohiju, koja je od studenata najprije tražila da se igraju šefa i podređenog da bi im se onda pustile reklame za mobitel, jedna s uvjerljivim argumentima za kupnju, druga s neuvjerljivim.
Oni koji su bili u ulozi šefa češće su se odlučivali za potonju sugeriravši tako da im se sposobnost racionalnog prosuđivanja smanjila. To pokazuje da osjećaji moći mogu dramatično utjecati na način na koji ljudi reagiraju na informacije. Umjesto na analiziranje oni s autoritetom fokusiraju se na obrnut proces, odnosno traženje potvrde onoga što su prije sami mislili. Argumenti koji ne idu u tom smjeru jednostavno se ignoriraju.
Ipak, nije sve tako crno. Galinsky je otkrio i slučajeve u kojima je moć pomogla ljudima da u određenim uvjetima čine manje pogrešaka na zamornim zadacima. Lakog lijeka za paradoks moći nema - stručnjaci preporučuju transparentnost i nadzor kao najbolje mjere. Ako ljudi od autoriteta znaju da ih se promatra, manje je vjerojatno da će zloupotrebljavati moć. Istraživanje ekonomista Vernona Smitha pokazalo je da će osoba s apsolutnom moći u većini slučajeva zadržati novac koji ima ako se ne promatra ili ako je anonimna. Ipak, više je ljudi dobiveni novac podijelilo s drugima. Manji dio, dakako. Izuzev toga jedina je kontrola, čini se, samokontrola. (A. P.)
Izvor:
