Hollywoodski filmaši poprilično su se namučili dok su za potrebe snimanja filma "Mamma Mia: Here We Go Again" pronašli običnu kozu.
Nije da ih na Visu nema, ali da su njihovi prohtjevi i način ophođenja sa životinjama potpuno strani otočkome puku svjedoči i primjer neuspjelog dogovora s viškim poljoprivrednikom Vinkom Mratinićem, čija je crvenkastosmeđa četveronožna ljubimica, baš onakva kakvom su je zamislili scenaristi "Mamme Mie", otkantala hollywoodsku karijeru.
I to zbog porodiljnog. Njezin će zafrkantski nastrojeni gazda na tu konstataciju doskočiti s "nije ona nego ja", prepun razumijevanja za kozju majčinsku ulogu, koja se, eto, baš potrefila, sa snimanjem novog potencijalnog filmskog hita, piše Slobodna Dalmacija.
A da Mratinićeva koza ima glumačkog potencijala potvrđuje i činjenica da je prošla na životinjskom castingu i dobila zeleno svjetlo iz Hollywooda za pojavljivanje pred kamerama. Najprije su je slikali i snimali, o njezinu se angažmanu na velikom platnu razgovaralo u nekoliko navrata, ali joj je filmska karijera propala zbog najobičnije mužnje, pa i danas, umjesto da se šepuri na filmskome setu, mirno pase u polju ponad viške Milne, ne odvajajući se od svojega kozlića (drugi je već, otkako je njezin gazda prije mjesec dana pregovarao s filmašima, platio glavom).
Konj od 150.000 eura
Otočni kauboj Vinko još uvijek u nevjerici vrti glavom, a jasno mu je zapravo sve, kako se troše ti pusti milijuni dolara što će ih hollywoodski producenti "utući" u "Mammu Miu 2", pa nam, nakon silna nagovaranja, pristaje ispričati svoju štoriju s filmašima na Visu. I otkriva zašto već, kad su na otok donijeli i konja i tovara, nisu dovezli i kozu, pa bi i sebi i Višanima skratili muke.
"Pita san tog našega čovika šta radi za njih, Krištof se zove, poznato mi neko filmsko prezime, da šta su donosili konja iz Engleške. Ali nema naših?! Pazite, iz Engleške. To košta kišu Isusovu... On će ti meni da je ti konj nešto specijalno sposoban, govori mi da vridi 150.000 eura.
Sad, ne moš ti ostavit 150.000 eura, jer će ti doć kogod, pa će ti ga ukrast. I onda tu dolazi cilo prateće osoblje - taj konj ima veterinara, timaritelja, pa jednega da mu da ist i jednega da mu da lokat. Tovara su isto donili iz Engleške... Koja je to mutljaža s pinezima", komentira Vinko i pojašnjava kako bi producenti donijeli i koze da se nisu prepali plavog jezika.
"To je jedna bolest ovaca i koza koja se iz Afrike širi prema sjeveru, u Hrvatsku je došla, čak ne u cijelu, ali jest u našu županiju. U pitanju je karantenska bolest, koja, po veterinarskim propisima, podrazumijeva da se životinje ne smije prenositi.
Tako su ovi iz produkcije ovdje mogli doniti svoje zdrave koze, ali ih ne bi mogli vratit u Englešku“, tumači Mratinić, ističući kako su filmaši toliko željenu beštiju za potrebe snimanja našli tek na petoj otočnoj adresi.
Fotografija: Mario Todorić/Hanza Media
Onda one bleje jedna drugoj
"Svak od nas je pita šta ta koza treba učinit. Jer njima triba jedna za film, a on traži dvi. A ja znan zašto traži dvi. Koze su socijalne životinje i oće živit skupa. I onda mi on kaže da je to neka specijalna dresura. To ni nikakva dresura, nego on glumi da je dresira – jednu veže tamo negdi, a drugu pusti. Onda one bleje jedna drugoj, a ova slobodna ode kod one vezane. I to van je cila finta – da ona ide iz točke A u točku B.
Reka san mu: "Ok, to ću ti ja napravit". Ne triba mi ništa plotit, samo da vidin kako vi to radite. Kad je on reka da koza triba poć odavde do tamo, reka san: "Ajde, bogati, nema problema. Šta ću ti to naplaćivat?! Učinit ću ti to kako karšćanin karšćaninu, eto ti koza, pa neka ide". Znan da svak pita svašta, a šta ću se ja sad tote poć sramotit nekon svojon pohlepon na glupost", rezonira Vinko.
Upala vimena
"I onda je on mene zva drugi dan da je koza, kako vi to rečete, prošla na casting, i onda smo mi išli u te pregovore. Kaže on meni da ja njima kozu moran dat, zapravo nju i kozlića. Ja njemu govorin: "Slušaj, ja nju muzen, meni treba mliko, a tebi ne triba nikakvi dreser, nikakve specijalne stvari". A on će ti meni: "Pa znaš, mi smo napravili štalu, pa će to bit veterinar, pa će to bit ovo i ono". Kaza san mu da ne komplicira.
Šta je mene briga kako će oni opravdat tu lovu, ali to je sve nepotrebno. E, ali on inzistira, da koza mora bit tamo u toj njihovoj štali, pa to niki timaritelj, pa to nika specijalna hrana. Mislin, čovik se razumi u beštije i njemu je bilo malo neugodno, vidin ja da su njega to natirali ovi iz Hollywooda, da sve čini po njihovin uputstvima. Govorin ja njemu da se koze muzu, da će dobit upalu vimena ako se to ne bude radilo, on će meni da je nema ko must. Pa majku ti milu, da je nema ko must od tih pustih timaritelja?!
Jedan čuva, jedan daje ist, jedan je za pit..., deset ljudi zaposlili oko jednostavne stvari. I na kraju on meni govori da bi ja mora dolazit ujutro i uvečer pomust kozu. I još da ona mora bit misec dana kod njih. Jer da oni to moraju izdresirat, da ona trče vamo tamo. Ja govorin da šta ću, da ću ostat bez te litre mlika šta iman od nje, mora bi i ja trčat vamo tamo. To je jedna stvar.
Drugo, životinja se šokira na taj način, kad je se negdi odnese di nije naviknuta, pa neće ist, neće pit, pa u neko vrime ostane bez mlika. Onda bi oni nju držali u toj svojoj štali, pa bi se ona kamionon vozila svaki dan dan tamo vamo na to snimanje. Kad san ih odbio, jer će mi koze izmaltretirat, i reka in da od tega nema ništa, išli su dalje. Tek su na peto misto našli kozu - priča Vinko.
Zna on dobro, jer su mu se ljudi poslije javili. I svugdje je odgovor bio isti dok nisu, veli, našli jednu staru ženu, koja ne razumi ni Boga, bit će joj dali koju kunu i odnijeli njezine koze. Hvata se za mobitel i zove prijatelja u Rukavac, koji također drži koze, kako bi potvrdio priču.
Jel znaš koluru? To su uzeli od Nediljke!
"Alo, slušoj, ovi kad je bi kod tebe, ovi ca je isko koze, nesrtinjok od ovega filma. Reci ti meni di je nošo te koze? Jel ti znaš? Ma ko mi je reka da je u Dragodidu... Je u Dragodidu ima koz? Dvi. Onda je to iz Dragodida. A kakove su? Jel znaš koluru? Bile. Onda su to tamo uzeli. Vidi san jo te beštije. To je iz Dragodida, to su uzeli kod Nediljke. Ala ajde, cut ćemo se. Kad ćeš ove janjčiće? Jel ti priša? Ni ti priša. Ala, dobro je. Ajde, pa cemo se cut“, brzinski Vinko privodi kraju telefonski razgovor.
Ma ni novinari ne bi bolje provjerili što je na stvari. Kroz ćakulu otkriva kako se jedno vrijeme bavio i turizmom, ali mu je ga je brzo bilo preko glave. Polojoprivreda mu je u krvi...
"Turizam?! Sačuvaj Bože! Pazi, turizam je teški posal. Dobro, stvar je i afiniteta. Ja sam poljoprivrednik po struci, radio sam u bivšem "Vinogradaru", a posli za sebe. Turizmon san se bavi malo, jedno lito. Iman san pet, šest beštija, neke konjiće, pa smo, jednin puton, jahali turiste vamo namo. Šta san odusta?! Nisan moga trpit, sa svakin sam turiston ima razgovor kako s tobon.
Da satrali... E, kako se konj zove, kako je ovo, kako je ono. Pa kad se izlega, ko mu je mater, ko mu je ćaća. Asti Gospu... Sutradan dođe drugi, opeta ista stvar. Majke ti Božje, pa ko to more izdržat. I baš zato nisan kozi da ime. Sad je to moderno, kad su ljudi počeli pase shvaćat ka svoju dicu onda su in krenili davat imena. Bogati, koza je koza, a dite je dite. A pas je pas. Kako se zove ova moja?! Je, zove se koza“, umorno će od zapitkivanja Vinko, pa zatežući kozu konopom povikne:
"Ajde, Meryl dođi da te čovik slika... Evo, zove se Meryl. Ne nego Meri. Šta Meryl bogati?! Meri je po našu..."
Link na cijeli članak.
Izvor: Slobodna Dalmacija, Fotografija: Mario Todorić/Hanza Media
