Sabina Brnja je 30-godišnjakinja koja je s otoka Cresa otišla u jedno malo selo u Njemačkoj. Iako u Hrvatskoj nije završila učiteljski fakultet koji je pohađala u Rijeci, to planira završiti u Njemačkoj i nada se kako će jednog dana tamo raditi u svojoj struci.
Razlog Sabininog odlaska u Njemačku bila je ljubav, a prvi put ovdje je došla na mjesec dana 2014. godine.
"Obitelj me odmah prihvatila i organizirali su mi vrijeme da mi ne bude dosadno. Svako sam jutro išla na posao sa svekrvom u starački dom. Ona je normalno pitala svog šefa smijem li dolaziti, a on je rekao da smijem ako želim pomagati i da nema nikakvih problema. Kao prvo, bila sam oduševljena ljudima koliko mi žele pomoći, a svekrva je sa mnom pričala na engleskom i istovremeno me učila njemački", priča Sabina za portal Naši ljudi.
Iako živi na selu, kaže da uopće nema takav osjećaj. Povezanost vlakova je odlična, svakih pola sata imaju linije. Autocesta povezuje sve. Svaki vikend se negdje ide (večera, šoping, posjeti prijateljima). Nakon prvih mjesec dana vratila se kući i onda je opet, konačno za stalno, došla u kolovozu 2015.
"Našla sam "mini job" preko novina u hotelu kod jednog Srbina. Sve kolegice pričaju našim jezikom. Još sam na tom poslu jer sam početkom 2016. upisala tečaj njemačkog jezika kako bih dobila certifikat B1. Sada u studenom imam završni test i nakon toga planiram završiti svoje zanimanje uz posao", kaže Sabina koja živi u blizini grada Melsungena, u pokrajini Hessen, točnije Nordhessen, 28 kilometara od Kassela. Njeno malo selo udaljeno je dvije minute vožnje automobilom.
Posao je bitna stvar, uvijek se može napredovati
"Na početku mi je bilo čudno kako je zapravo sve gusto naseljeno i koliko ima energije i protoka ljudi tijekom dana. Oduševljena sam što živim u obiteljskoj kući s vrtom jer da sam u gradu to bi mi bilo previše stresno. Imam sina od 7 godina i jednostavno smatram idealnim da mogu pješice ići po njega u školu i da je automobil minimalno na cesti. Razlika s mojim otokom je ogromna. Ovdje se ne moram brinuti ako mi se nešto dogodi da ću se voziti dva sata do bolnice, izbor supermarketa, malih dućana i svega ostaloga je ovdje puno veći. Ovdje nema puno kafića kao kod nas, ali zato ima odličnih restorana koji uvijek rade. Na Cresu restorani rade samo preko ljeta, a po zimi ništa ne postoji za ljude koji bi izašli na večeru. Strašno je to da preko zime ništa ne postoji osim kafića, nema ni pristojnog supermarketa. Prije bih izgubila cijeli dan do Lošinja ili do Rijeke, a ovdje se vlakom ili automobilom zaletim do većeg grada. Ljudi su ovdje puno smireniji. Nikada me nitko na ulici od susjeda nije pitao ništa što se tiče mojeg privatnog života. Postoji jedna osnovna granica između obitelji i posla, susjeda, poznanika. Svi rade od jutra do popodneva i svatko se bavi svojim životom. Nitko ne sjedi na kavi poslije posla i priča o drugima. Ovdje se priča o planovima za vikend, hobijima, godišnjima", kaže Sabina.
"Posao je vrlo bitna stvar, uvijek se može napredovati i postaviti nove izazove. Što se tiče mog zanimanja, u Hrvatskoj bih trebala sve isfinancirati sama, a ovdje mi država pronalazi posao u mojoj budućoj struci s tim da idem još u školu. Koliko sam upoznata, ovdje većina ljudi nema završene fakultete, svi su završili neku svoju struku i odmah počeli raditi u njoj", prepričava Sabina i napominje da je jedino razočarana u zdravstveno koje plaća 160 eura i za taj iznos ne plaćaju se svi lijekovi, a niti cjepiva za djecu. U Hrvatskoj košta manje, a usluga je ista, kaže.
"Isto moram napomenuti da ovdje s mini jobom od 450 eura nitko ne može preživjeti, znači sam s tom plaćom i biti u nekom stanu, jednostano nemoguće. Ja radim taj posao jer moram položiti tečaj kako bih mogla raditi neki bolji posao. Bez pomoći drugih teško da bih nešto ovdje uspjela. Prvih mjesec dana definitivno treba doći kod nekih prijatelja dok si ne pronađete stan, a i kad se pronađe stan treba prikazati sve svoje platne liste i unaprijed sve platiti. Cijene su ovdje bolje nego na Cresu, hrana mi je jeftinija i ovdje za 10 eura u restoranu možeš više pojesti nego kod nas. I sad, kad razmišljam kako naši ljudi preživljavaju, cijene iste, a plaće manje.
Ovdje ljudi dobro žive odmalena, djeca sve imaju, što god požele. Ženama je normalno da mijenjaju namještaj svake dvije godine i da se stalno nešto novo kupuje. Meni je to previše potrošačko i ne volim taj način ponašanja. Zato i znam zašto su moji sretni sa mnom. Žene ovdje većinom ne znanju kuhati dok naše većinom znaju. Ovdje su žene odgojene da šefuju, a naše žene su više patrijarhalno odgojene, da se poštuje muž i njegova obitelj. Kod nas je još uvijek jako bitna obitelj i normalno je da živimo u zajedničkoj kući s još nekim članom obitelji ako imaš kuću na dvije etaže. Ovdje se svi odvoje od roditelja i kupe si potpuno novu kuću samo za sebe. Braća i sestre se ne posjećuju previše. Naravno, nisu svi takvi ali većina je. Ja imam sreća da je moja njemačka obitelj kao hrvatska obitelj, a i oni dolaze u Hrvatsku već 30 godina i vole sve što je naše", kaže Sabina.
Zadovoljna je i školstvom: "Postoje različite vrste škola i programa. Ja sam odabrala školu u našem selu. Mala škola, ali zaista je odlična. Financira ih država, ali i privatne tvrtke. Za prvi razred imaju samo dvije knjige, njemački i matematika, sve ostalo su radni listovi, a za knjige smo morali platiti samo 20 eura. Užinu spremim u "launch box", a ručak imaju u školi. Postoji produženi boravak za djecu roditelja koji rade i tamo napišu zadaću. Ako imaju zadaće, to su dvije zadaće za napisati jer sve ostalo naprave u školi. Naravno, uvijek se može kod kuće vježbati ili čitati. Posebna fora je to što svaki prvašić na početku godine dobije jednog partnera iz drugog razreda koji će mu pokazivati kako dobro pisati ili čitati. Obavezno je hodanje do škole u promociji sporta i kretanja i za užinu i ručak su zabranjeni šećeri. Samo zdrava prehrana. Škola počinje ujutro u 8 sati i traje do 14. Uz to da imaju jedan sat pauze za doručak i sat vremena pauze za ručak."
Komplicirana birokracija
"Za nekoga tko ne zna čitati je katastrofa. Hrpa formulara i prijava. Jedino što je dobro je što se sve može poslati poštom ili faxom. Događalo se da zaborave neke stvari, ali i to se brzo riješi. Za školu sam čekala pola godine pa sam na kraju morala povući neku vezu, a i za posao u velikim firmama potrebna je veza. Meni su zakomplicirali zdravstveno, ali na kraju se riješilo. Traži se puno dokaza i nekih papira koji kod nas ne postoje. Na primjer, za upis u školu tražili su nekakav blok sa zdravstvenim stanjem i podacima od sina, a to kod nas ne postoji pa sam morala kopirati i poslati cijeli liječnički karton.
Putujem često u Hrvatsku, ljeti i zimi. Putujem većinom s automobilom jer mi je jeftinije, a mogu povesti i više stvari. Nedostaje mi more i topla klima, naša hrana, obitelj. Ne mogu reći da me pati nostalgija jer smatram da imam dva doma, jedan njemački i jedan hrvatski. Planiramo kupiti nekakvu vikendicu na Cresu, a u mirovini se svakako vidim na Cresu. Sada želim završiti svoj studij do kraja i po mogućnosti raditi u struci. Za sve one koji dolaze u Njemačku bez znanja jezika, moraju znati da će raditi teške i ne baš dobro plaćene poslove za njemačke prilike. Svima bih savjetovala da po mogućnosti prvih mjesec dana dođu kod prijatelja ili poznanika pa onda pomalo krenu. Najbitniji je jezik i ako postoji mogućnost neka si upišu neki tečaj u Hrvatskoj jer onda tako mogu pronaći dobro plaćeni posao, a i papirologiju je lakše riješiti ako se razumije. Dobro je znati engleski jezik jer većina će ti pomoći ako ih pitaš. Najbitnije je pitati i tražiti pomoć na svim mjestima. Smatram da je smještaj najbitniji pa onda posao i sve ostalo", kaže Sabina i zaključuje da je ovo zemlja u kojoj se sve ideje mogu vrlo brzo pretvoriti u stvarnost. Ona je sretna i zadovoljna: Gdje je moj sin i moj suprug tu je moj dom", zaključuje.
