Na našem tržištu rada sve je češći interes, posebno malih poslodavaca, za zasnivanjem radnog odnosa s radnikom na nepuno radno vrijeme, što sve više postaje potreba nametnuta europskom tržišnom utakmicom i racionalizacijom troškova poslovanja.
Iako Hrvatska ima formalno regulirano takvo zapošljavanje, ono u praksi ne funkcionira.
Naime, prema Zakonu rad za dva i više poslodavaca u Hrvatskoj je moguć samo ako netko radi s nepunim radnim vremenom koji ukupno ne smije trajati duže od najdužeg punog radnog vremena, odnosno 40 sati tjedno.
Međutim, u ovom hrvatskom slučaju takva vrsta rada neisplativa je i za poslodavca i za radnika.
U HUP-u upozoravaju da bez obzira zaposlio poslodavac osobu na puno ili nepuno radno vrijeme, on za njega plaća jednake doprinose za zdravstveno osiguranje kao da radi 40 sati u tjednu.
Da bi se to riješilo, HUP predlaže da se prvo u promjene zakona o zdravstvenom osiguranju uvede pravilo prema kojem poslodavac te doprinose uplaćuje samo prema odrađenim satima. Isto bi se tako trebalo i praktično urediti uplaćivanje doprinosa za mirovinsko osiguranje, prema kojima bi radnik koji godinu dana radi polovicu punoga radnog vremena stekao pravo na šest mjeseci mirovinskog staža.
Inače, prema definiciji Međunarodne organizacije rada, rad kraći od 36 sati tjedno smatra se radom na nepuno radno vrijeme.
U zemljama EU radnici zaposleni s nepunim radnim vremenom prosječno rade 25 sati tjedno, a najviše ih je u Nizozemskoj, čak više od 45 posto.
U Hrvatskoj od ukupno zaposlenih žena njih 11,1% radi s nepunim radnim vremenom, a od ukupno zaposlenih muškaraca njih 6,8% radi u nepunom radnom vremenu. (V.K.)
Izvor:
Poslovni dnevnik
