Osim mladih i visokoobrazovanih ljudi, u domovinu se vraćaju i umirovljenici, koji nakon odrađenog radnog vijeka žele živjeti na svojem tlu.
Kada je prije otprilike godinu dana došla u Zagreb iz dalekog Brazila, Nathalia Mocivuna Nascimento nije znala ni riječ hrvatskog jezika.
Znala je jedino da je Hrvatska zemlja u kojoj želi živjeti. I kao što su njezini prabaka i pradjed s Korčule otišli trbuhom za kruhom u Sao Paulo, danas, sto godina kasnije, njihova praunuka, dvadesetogodišnja Nathalia, odlučila se vratiti svojim korijenima.
Pronašla rodbinu
"Moja obitelj ne želi više živjeti u Sao Paulu. Situacija je teška, mnogo je opasniji život nego u Hrvatskoj, ali i znatno stresniji. Ja sam u Hrvatsku došla prva i, kad se snađem, nadam se da će za mnom doći i moja majka i desetogodišnji brat koji su ostali u Brazilu. Znam da bih u Sao Paulu mnogo više zarađivala kada bih završila fakultet da sam ostala, ali nije samo to bitno", kaže Nathalia.
Već je poprilično dobro naučila i hrvatski jezik, nakon čega se upisala i na zagrebački Tekstilno-tehnološki fakultet. Hrvatskom je oduševljena, pogotovo ljudima koji joj u svemu, kaže, pomažu. A pronašla je davno "izgubljenu rodbinu" na Korčuli.
"Otišla sam jedan dan sama na otok jer sam željela pronaći svoju obitelj. Uz pomoć župnika, kojemu sam rekla ime svoje prabake Ivke Stipković, našli smo moju rodbinu kojoj sam potom doslovce pokucala na vrata i rekla im tko sam i što sam. Bili su oduševljeni, lijepo su me primili i sada smo u kontaktu", kaže Nathalia.
Njena priča nije usamljen primjer jer sve je više ljudi hrvatskog podrijetla, čije su prabake, djedovi, roditelji otišli iz Hrvatske, koji se danas odlučuju na povratak. Među njima je i Martina Rajić, kći Hrvata i Talijanke koja se rodila u Italiji, a kao beba preselila se u Austriju gdje je provela punih 27 godina. U Grazu je završila pravni fakultet, nakon kojeg je tri godine radila u jednom odvjetničkom društvu u Beču. No, unatoč karijeri i dobroj zaradi, sve je ostavila i došla u Zagreb.
"Kažu da se čovjek s tri identiteta često odluči za jedan. Ja sam oduvijek znala da želim živjeti u Hrvatskoj. Srce me je tu uvijek vuklo. U Hrvatskoj sam imala rodbinu, a na moru imamo kuću, tako da sam ionako često bila tu", kaže Martina koja će uskoro proslaviti 29. rođendan.
Život u Zagrebu obožava. Čim je došla, upisala je i poslijediplomski studij, a otvorila je i svoju tvrtku u kojoj radi kao sudski tumač za njemački jezik.
Aktivna je članica nedavno osnovane Hrvatske udruge žena u pravnoj profesiji. Odluka da se preseli nije joj, kaže, bila teška, a olakšala ju je i činjenica da joj u Zagrebu živi i dečko s kojim je prije održavala vezu na daljinu.
Novac nije bitan
Daleku Ameriku Zagrebom je zamijenila i 32-godišnja Marija Durakovich. Rodila se u Detroitu, kamo joj se tata, Hrvat iz Slavonije, preselio s obitelji kad je imao 16 godina. Mamu, također Hrvaticu, upoznao je igrom slučaja u SAD-u kada je došla na jednu svadbu. Marija u Hrvatskoj nikada nije živjela. Ali je svako drugo ljeto, kaže, provodila po dva mjeseca u Zagrebu kod bake.
"Plakala sam svaki put kad bih odlazila natrag u Ameriku. Uvijek sam željela da se obitelj vrati u Hrvatsku i da tu živimo. Na kraju mi se želja i ostvarila. Ja sam došla prva, prije šest godina, a danas mi tu žive i roditelji", kaže Marija koja je prije selidbe u Zagreb živjela u Atlanti, gdje je bila profesorica u jednoj srednjoj školi.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
Izvor: vecernji.hr
