Razmišljala sam dugo hoću li pisati ili ne ali evo odlučila sam podijeliti svoje iskustvo pa možda nekoga i ohrabri.
Dosad sam radila na par mjesta i niti jedan posao nisam dobila preko veze. Završila sam njemački i ruski jezik i očekivala da će mi posao pasti s neba, e pa i nije baš tako bilo.
Prvi posao u agenciji dobila sam jer me mama nagovorila da odem do agencije i kažem: Želim raditi. To sam i napravila. Nije me bilo briga ni za plaću ni radne sate, samo sam htjela iskustvo. U toj agenciji sam ostala tri ljetne sezone. Prvu godinu je sve bilo idealno a onda sljedeće dvije godine sam pristajala iz neke humanosti jer je šefica trebala moji pomoć zbog osobnih problema. Te dvije sezone sam samo potratila svoje vrijeme i uglavnom spala na to da me mama i brat financiraju. Nakon toga sam samoinicijativno poslala na stotine prijava školama stranih jezika i agencijama. I to je upalilo.
Dobila sam posao u školi stranih jezika i opet iskustvo je bilo presudno. Nažalost uvjeti nisu bili dobri sa mene. Radila sam bez prijave, dakle na crno, zarađivala dosta dobro prvu godinu ali mi je plaća stalno kasnila. Dobila bih plaću tek nakon mjesec-dva dana. Kad dođeš do toga da ti treba novac prihvatiš svakakve uvjete ali za mene jednostano nije išlo ovako više. Radila sam trokratno a na kraju su mi skratili sate jer nisu mogli plaćati toliko na crno. Odustala sam od toga i potražila posao.
Napokon, uspjela sam naći posao u kojem su uvjeti i pravila strogo poštivani, a to je u biti ono što tražim od početka. Bilo je zanimljivo jer na dan kad sam se prijavila na zavod za zapošljavanje dobila sam poziv iz ljudskih resursa moje sadašnje firme da dođem po ponudu. Sad radim tu malo više od mjesec dana i iskreno prezadovoljna sam. Nažalost i ovdje postoje problemi. Potpisala sam ugovor na određeno vrijeme. Nakon što ugovor istekne vjerojatno me čeka opet ista borba s tim da mislim da to neće biti ovdje.
Ono što zapravo želim poručiti svima je da je teško naći posao, ali nije nemoguće. Nažalost u jednom trenutku se većina nas zasiti svakodnevne borbe i odluči da je bolje živjeti u inozemstvu nego preživljavati doma. Bilo kako bilo, najvažnije je da vjerujete u sebe i uspjet ćete.
Sretno svima!
M.P.
