Poduzetnica Dijana za Deutsche Welle priča kako je to pokrenuti i voditi posao u Hrvatskoj.
U razgovoru s hrvatskim poduzetnicima malo je lijepih priča. Vođenje posla u Hrvatskoj neki uspoređuju s utrkom s divovskim preprekama, drugi kažu da je sustav posložen protiv onih koji bi trebali biti njegovo gorivo, a treći već godinama održavaju pozitivnu nulu što je u datim okolnostima samo po sebi uspjeh.
U Hrvatskoj je izuzetno teško doći do dozvola, registracija, suglasnosti i potvrda koje zahtjeva nemilosrdna administracija koja se hrani izravnim poreznim davanjima i brojnim parafiskalnim nametima.
"Naknada za ovlaštenje pravnih osoba za ispunjavanje propisanih uvjeta za proizvodnju predmeta opće uporabe" samo je jedan od njih, možda malo manje bizaran od onog nazvanog "naknada za evidencijske naljepnice za označavanje i održavanje vatrogasnih aparata". U usporedbi s njima "naknada za općekorisnu funkciju šuma" i "spomenička renta" čine se sasvim razumljivom svrhom izdavanja uplatnica koje redovito plaćaju hrvatske tvrtke, piše Večernji list.
'Uvijek je neko čudno vrijeme'
Dijana Kopjar Mucak je 20 godina provela u medijima. Počela je kao novinarka, nastavila u marketingu da bi 2014. godine postala privatna poduzetnica, u jeku gospodarske krize.
„Uvijek je neko čudno vrijeme“, komentira odabir trenutka. Radila je u prodaji pa je zaključila da, ako može svom šefu zaraditi puno novca, može i sebi bar upola manje. Za Deutche Welle kaže da pretjerane podrške nije bilo kada je odlučila napustiti dobro plaćeni posao.
„I danas mi kažu da bi mi bilo bolje negdje se zaposliti i primati sigurnu plaću. Ali nema velike razlike, ako radiš odgovorno svoj posao, radni dan ti svugdje traje dulje od 8 sati, samo što sada radim za svoj račun“, kaže Dijana.
Postavljajući malu obiteljsku tvrtku, Kopjar Mucak je odabrala pravni format "jednostavnog društva s ograničenom odgovornošću" koji je bivša Vlada Zorana Milanovića predstavila kao 'tvrtku za 10 kuna, koja se može otvoriti u 24 sata elektroničkim putem'. U stvarnosti, govori Dijana, procedura ipak traje dva do tri tjedna. Najteže je bilo registrirati ime tvrtke: „U registru postoji pet-šest tvrtki koje nose isto ime, a onda se tvoja sedma ne može tako zvati. Pitam se kako su se onda ove ranije registrirale. Ime smo mijenjali pet puta i na kraju smo došli do imena Cat Media.“
Isključivo avansno plaćanje
Tvrtka danas ostvaruje najveći prihod od prodaje vode s brendiranim porukama koje se izrađuju po narudžbi klijenta. Ukratko, za boce s vodom izrađuju se etikete po željama klijenta pa one tako postaju reklama s uporabnom vrijednošću: „Mi smo preslikali slovenski primjer u Hrvatsku, ali, nažalost, hrvatske punionice zbog male zarade nisu to htjele raditi. Surađujemo sa Slovencima koji sada rade i za nas.“
Suprotno očekivanjima, Dijana se ne žali na brojne namete koji opterećuju poduzetništvo. Samo ih je dvoje zaposlenih i PDV je najveća stavka. „Ali, realno, ako imam puno PDV-a, znači da mi je novac prelazio preko računa. Da imam više zaposlenih, vjerojatno bih više osjećala razne namete“, priča Dijana.
Dijana je na početku naučila vrijednu lekciju – posluje isključivo uz avansno plaćanje: „U slučaju da klijent odustane od narudžbe, što u hrvatskom poslovanju nije rijetkost, što bih uradila s pripremljenim bočicama, njih par tisuća, koje sam već platila punionici? Osim toga, moja tvrtka je mala i nemam na računu milijune da bih za nekoga mogla avansirati. Ne usudim se to pa inzistiram da meni kupci plaćaju kao što i ja dobavljaču plaćam.“ I tu, objašnjava Dijana, nastaje problem, jer u Hrvatskoj takav način poslovanja u kojem se roba plati prije dostave nije popularan pa čak i dio potencijalnih kupaca na ovom koraku odustane: „Ako netko ne može platiti robu kada je naručuje, vjerojatno to neće moći učiniti ni za 60 dana.“
Do klijenata dolazi uglavnom izravnim kontaktima stečenim u dvadesetogodišnjem medijskom radu, ali ne bježi ni od klasične prodaje telefonom. Od svih problema u poslovanju izdvaja – komunikaciju. „To je specifično za nas. Ako osoba za marketing Lufthanse u Hrvatskoj može imati vremena i odgovoriti na mail u roku od 24 sata, nije mi jasno kako manje domaće tvrtke ne mogu ni za tri tjedna naći vremena za odgovor.“ Posebnost je, kaže, i poslovanje s tvrtkama na otocima koji su, u hrvatskom slučaju, loše povezani s kopnom. „Srećom, imam normalne klijente i svi ti ljudi koji posluju po otocima svjesni su gdje rade pa sve završi uz kavu, smijeh i rješenje problema. Recimo, isporučujem za Silbu tako da dostavim robu do trajekta u Zadru. Kupac ju ondje prebacuje na trajekt jer mu je jeftinije nego da ide cijeli kombi pa si onda s trajekta robu dostavlja tamo gdje želi.“
Uspješan je onaj tko uspije isplatiti plaće i potraživanja države
U malim tvrtkama sličnim njezinoj radi se sve i bez radnog vremena: „Kaotično je. Sve ide u periodima. Kad je manje realizacije, više se bavim prodajom. Kad je više realizacije, onda stalno komuniciram s punionicom, tiskarom, dostavom… Ako mi sad pijemo kavu u podne, to ne znači da sam ja gotova s poslom za danas i da neću raditi do, recimo, ponoći.“ Kaže da je više puta htjela odustati, pogotovo u zimskim mjesecima kada posao padne.
„Onaj tko u ovom trenutku uspije isplatiti plaće i platiti potraživanja države, uspješan je“, odgovara kratko na pitanje o 'hrvatskom uspjehu'.
„Tko god kreće u poduzetničku priču, nek' si odvagne što je najgore što mu se može dogoditi. I neka ne stavlja kuću i stan pod hipoteku. Sve ostalo, auto, kredit… meni nije problem. Ako i propadne, imam 20 godina iskustva, dobar CV i pronaći ću posao“, kaže Dijana i zaključuje da poduzetništvo u Hrvatskoj nažalost nije na dobrom glasu: „Stvari se rješavaju uz janjetinu i kovertu ispod stola. Bježim od toga. Ako imaš dobar proizvod i ideju, nećeš uspjeti preko noći, ali za neko vrijeme hoćeš. Ali i pitanje je koliki su ti apetiti. Nemam novi auto i vilu s bazenom. Meni to ni nije cilj.“
