Sjećate se kad ste bili dijete? Niste se pitali "Koje su prednosti treniranja košarke u odnosu na nogomet?" Jednostavno ste naganjali loptu po igralištu i igrali i košarku i nogomet.
Gradili ste dvorce od pijeska, tražili kukce, čupkali travu i pretvarali se da ste neko čudovište. Nitko vam nije rekao da to radite, jednostavno jeste. Bili ste vođeni znatiželjom i osjećajem uzbuđenja. A najljepša stvar od svega, ako vam se prestala sviđati košarka, jednostavno ste je prestali igrati. Niste zbog toga osjećali krivnju, nije bilo rasprave oko toga. Ili vam se nešto sviđalo ili nije.
Ako ste voljeli tražiti kukce, to ste i radili. Niste analizirali, "Pa, je li traženje kukaca stvarno ono što bih trebao/la raditi kao dijete? Nitko drugi ne traži kukce, znači li to da nešto nije uredu sa mnom? Kako će traženje kukaca poboljšati moju budućnost?"
Nije bilo gluposti. Ako vam se nešto svidjelo, jednostavno ste to napravili.
Danas, od coacheva, psihologa ili prijatelja tražimo savjet: ne znam što učiniti sa svojim životom. Čime bih se trebao/la baviti, s čim započeti, kako pronaći svoju strast?
Naravno, odgovora nema. Bar ne onakvog kakav želimo. Zašto? U suštini, zato jer nitko nema pojma. Ako nemamo ideju što učiniti sa samim sobom, zašto bi nam netko drugi znao odgovoriti na to pitanje? Ti ljudi možda jesu savjetnici, ali nisu vidovnjaci.
Sva poanta priče leži u neznanju, kaže bloger Mark Manson:
"Cijeli život sastoji se od neznanja, a zatim ipak nešto napravimo. Cijeli život na takav. I neće postati lakše samo zato jer ste otkrili da vas nešto u određenom trenutku zabavlja.
Ono što je zajedničko svim ljudima koji se pitaju "Čime bih se trebao/la baviti?" je potreba da otkriju 'svoju strast'.
Glupost.
Već ste je pronašli, samo to ignorirate.
Ozbiljno, budni ste 16 sati na dan, što radite za to vrijeme? Nešto, očito, radite. Pričate o nečem. Postoji neka tema ili ideja koja konzumira značajnu količinu vašeg slobodnog vremena, vaših razgovora, pretrage na internetu i koja dominira vašim životom neovisno o tome da li vi to svjesno percipirate ili aktivno tražite.
Točno je tu, pred vama, samo je izbjegavate, iz bilo kojeg razloga. Govorite sami sebi: "Oh, da, volim stripove ali to se ne računa. Ne može se zaraditi od stripova."
Jeste li uopće pokušali?
Problem ne leži u nedostatku 'strasti'. Problem je produktivnost. Percepcija. Prihvaćanje.
Problem je: "Oh, to jednostavno nije realno" ili "Starci bi poludjeli da to pokušam, žele da budem liječnik" ili "To je ludo, ne možeš si priuštiti BMW s novcem koji bi na taj način zarađivao".
Problem nikad nije u 'nedostatku strasti'.
Već u prioritetima.
A čak i tada, kažemo da ne možemo zarađivati radeći ono što volimo?
Otkad svatko ima potrebu voljeti svaku sekundu svog posla? Stvarno, što je loše u tome da radimo ok i normalan posao s nekim ok ljudima koje znamo, a svoju strast upotpunjavamo u svoje slobodno vrijeme?
Gledajte, evo vam još jednog teškog udarca: svaki posao je ponekad koma. Ne postoji neka strastvena aktivnost koje se nikad nećete zasititi, koja vas nikad neće dovesti u stanje stresa, zbog koje nikad nećete žaliti. To ne postoji. Ja radim svoj posao iz snova i svejedno mi 30% tog posla ide na živce. U nekim danima i više.
I opet, to je život.
Problem leži, još jednom, u očekivanjima. Ako mislite da biste trebali raditi 70 sati tjedno i spavati u svom uredu kao Steve Jobs i voljeti svaku sekundu toga, gledate previše bezveznih filmova. Ako mislite da bi se trebali probuditi svakog jutra i veselo iskočiti iz pidžame jer idete na posao, to je ludost. Život ne funkcionira na taj način, to je naprosto nerealno.
Većini nas naprosto u životu treba ravnoteža.
Imam prijatelja koji posljednje tri godine pokušava izgraditi online biznis prodajući nešto. I to neuspješno. Unatoč tome što već par godina to radi i kaže da će napraviti ovo ili ono, ništa zapravo ne napravi. Ono što se napravi je kada ga njegov bivši kolega dođe zamoliti da kreira logotip ili dizajnira neki promotivni materijal za neki događaj. I on se odjednom baca na taj posao s neviđenim entuzijazmom!
I radi fantastičan posao! Ustaje u 4 ujutro, potpuno se izgubi u poslu i voli svaku sekundu tog posla. Ali već dva dana kasnije vrati se na "Čovječe, jednostavno ne znam što bih trebao raditi".
Poznajem puno ljudi poput njega. On ne treba pronaći svoju strast jer je ona već pronašla njega. Samo, on to ignorira. Naprosto odbija vjerovati da je to vrijedno.
To je kao da dijete dođe na igralište i kaže: "Pa, kukci su stvarno fora, ali košarkaši zarađuju više, trebam se natjerati igrati košarku svaki dan", a zatim dođe doma i žali se da ne voli odmor. Glupost. Svi vole odmor. Problem je što selektivno bira ograničit se na glupu ideju o uspjehu i onome što bi trebao raditi.
Neki ljudi mi pak šalju mailove u kojima me pitaju kako postati pisac. Nemam pojma. Kao dijete sam pisao kratke priče iz zabave. Kao tinejdžer, pisao sam glazbene kritike i eseje o bendovima koje sam volio slušati i koje nisam nikome pokazivao. Kada se Internet pojavio, provodio sam sate na forumima i pisao poveće postove o svakakvim temama.
Pisanje nikada nisam razmatrao kao potencijalnu karijeru. Nisam ga čak uzimao u obzir niti kao hobi ili strast. Meni su strast bile stvari o kojima sam pisao: glazba, politika, filozofija. Pisanje je bilo nešto što sam radio jer bi mi tako došlo. Kad sam morao odabrati karijeru koja bi mi se sviđala, nisam morao dugo tražiti, zapravo, nisam uopće tražio. Na neki način, karijera je odabrala mene. Već je bila tu. Već sam nešto radio svakog dana, otkad sam bio dijete, bez da sam o tome uopće razmišljao.
Jer, evo još jedne stvari koja vam se možda neće svidjeti: ako morate tražiti svoju strast, onda znači da uopće niste strastveni oko toga što ćete eventualno pronaći.
Ako ste strastveni oko nečega, to je već u tolikoj mjeri sastavi dio vas da morate podsjećati druge ljude kako to nije normalno, da drugi ljudi nisu takvi.
Nikad mi nije palo na pamet da je pisanje 2000 riječi dugog posta na forumu nešto što nitko drugi ne bi smatrao zabavnim. Moj prijatelj nikad nije pomislio da je dizajniranje logotipa nešto što drugim ljudima nije zabavno niti jednostavno. Njemu je to toliko prirodno da ne može zamisliti ništa drugačije. Zbog toga, upravo je to ono što bi trebao raditi.
Dijete ne dođe na igralište da bi samo sebi reklo: "Kako ću se zabaviti?" Jednostavno se zabavlja.
Ako morate tražiti ono u čemu ćete uživati, onda nećete uživati u ničemu. A prava je istina da već postoji nešto u čemu uživate. Trenutno uživate u puno stvari. Samo ste odabrali - ignorirati ih."
