U mjesecu ponosa, proslave različitosti i promicanja ravnopravnosti u svim područjima života, s ponosom donosimo intervju s našom analitičarkom Melitom.
Nakon poslovično zamorne i sive zime, proljeća koje je kao i uvijek ’proletjelo’, stigao je i taj lipanj. Mjesec kada brže-bolje trošimo stari godišnji kako ne bi, sačuvaj bože, propao, ljeto naveliko kuca na vrata, a prvi val turista zaposjedne Jadran. Ujedno je to i mjesec ponosa, poticanja političkih i društvenih promjena te kreiranja solidarnijeg i ravnopravnijeg društva, lišenog rodnih i spolnih normi.
Društva u kojem svaki svatko od nas (da, i ti i ja) može biti ono što jest.
Zagreb pride ove godine obilježava 21. godišnjicu neprekidnog zagovaranja jednakopravnosti LGBTIQ+ osoba. Dva desetljeća. Zvuči puno, zar ne? Dobar dio onih koji su u subotu 4. lipnja radosno i ponosno, u društvu kako sebi jednakih tako i onih različitih, ali posve ravnopravnih, prošetali centrom Zagreba nisu niti bili rođeni kada je upriličena prva povorka ponosa. Međutim, iako smo nedvojbeno kao društvo načinili vrijedne i važne korake ka prihvaćanju različitosti i zatiranju diskriminacije, pred nama je još uvijek dalek put.
Prema rezultatima istraživanja ravnopravnosti na radnom mjestu iz 2017., koje se fokusiralo na odnos prema pripadnicima LGBTIQ+ zajednice, izazovi i dalje postoje. Čak 75 posto sudionika istraživanja je tijekom svoje karijere doživjelo neki oblik diskriminacije, uznemiravanja i/ili zlostavljanja. Najčešće se radilo o homofobnim komentarima i nepriličnim šalama. Fizičkom nasilju bilo je izloženo 3,4% osoba, a prijetnje je dobivalo 9% ispitanih. Od ostalih neugodnosti, sudionici istraživanja su navodili nemogućnost napredovanja, nedodjeljivanje ili pretjerano dodjeljivanje zadataka, prostornu izolaciju od kolega, a u nekim je slučajevima kolegama/kolegicama bilo zabranjeno razgovarati s LGBTIQ+ zaposlenicima.
Kako bismo provjerili jesmo li i kojoj mjeri unazad 5 godina ostvarili napredak u pogledu ravnopravnosti u radnim okolinama, odlučili smo potražiti mišljenje iz 'prve ruke'.
Obratili smo se osobi koja je već 10 godina neizostavni dio MojPosao tima, nekoć u ulozi konzultanta u odjelu prodaje, a danas kao nenadmašna analitičarka bez čijih bi brojki, procjena i evaluacija kolege iz marketinga bili potpuno pogubljeni.
Ona je Melita. Za prijatelje i kolege jednostavno ’Meli’.
I, zasigurno već pogađate, Meli je gay.
Nismo bili sigurni hoće li pristati na razgovor. U vremenu kada i najbezazleniji članci prikupljaju zapanjujuću količinu komentara ispunjenih hejtom i netrpeljivošću, suzdržavanje od javnog istupa na ovu temu djelovao nam je kao razuman potez.
”Iskreno, iako će nekima zvučati čudno, ne brinu me ružni komentari. Znam da bi ih moglo biti, ali imam već sasvim dovoljno godina i nagledala sam se svega, tako da mi je to ok. ’Out’ sam u apsolutno svim segmentima svog života. A sad će to biti još mrvicu javnije”, kroz smijeh će Melita.
Na portalu MojPosao se zaposlila tijekom studentskih dana i, tvrdi, nikad nije imala neugodnih iskustava zbog svoje seksualne orijentacije.
”Isprva nije puno ljudi znalo, ’tajnu’ je čuvalo svega nekoliko najbližih osoba iz odjela, a potom su i ostali kolege krenuli upoznavati taj dio mene”. Jednostavno, kad s nekim provodiš puno vremena, a osam sati dnevno od ponedjeljka do petka spada u rubriku 'puno vremena', osim o poslu, kreneš pričati i o drugim stvarima. Privatnom životu. Ljubavi. "I tada otvoreno progovaram o sebi. Baš kao što to moji ’straight’ kolege čine”, ispričala je. Izostala su dobacivanja, šaputanja na hodniku ili neugodne tišine. Ugodno ju je iznenadilo što su podjednako pozitivno reagirali svi kolege, od prvog do zadnjeg. "Čak niti od kolegica i kolega za koje znam da ne dijele moje stavove i koji njeguju ponešto konzervativniji pogled na cijelu priču, nikad nisam osjetila niti mrvicu negative."
U trenutku kad te ljudi upoznaju kao osobu, sa svim tvojim manama i vrlinama, prestaju te promatrati kroz prizmu tvoje seksualnosti. Ona postaje nebitna ili se, u najmanju ruku, svodi na ono što doista i jest - samo jedan dio tebe i tvoje osobnosti, naglašava. Upravo zato je uvjerena kako se ukorijenjena, negativna slika koju dio ljudi ima o LGBTIQ+ populaciji može mijenjati, ali postepeno, kroz neposredan i iskren odnos prema ljudima.
”Aktivizam se ne ogleda samo u sudjelovanju u povorci ponosa. Nemojte me krivo shvatiti, to je sjajno, i sama iz godine u godinu prisustvujem, ali od neprocjenjive je važnosti ono što činiš u svojoj okolini i kako se odnosiš prema ljudima s kojima si svaki dan”.
Napominje da voli odgovarati na pitanja radoznalih kolega o LGBTIQ+ pokretu, izazovima s kojima se kao zajednica i dalje suočavaju, ali i vlastitim iskustvima. Kako bi takav otvoren i transparentan odnos na poslu bio moguć, neophodno je stvoriti radnu okolinu u kojoj će se svatko osjećati ugodno i u kojoj može ’biti ono što doista jest’, ističe.
”To je nešto što tvrtke najčešće ne ističu u mnoštvu beneficija koje nude potencijalnim kandidatima. Taj osjećaj pripadnosti i prihvaćenosti. Za mene je to ključna stvar kod odabira poslodavca“.
Nažalost, poznaje puno ljudi koji i dalje svakodnevno prije dolaska u ured ’navlače masku’ koju smatraju primjerenom i pretvaraju se da su nešto što nisu. Ne usuđuju se ’outati’ pred kolegama i poslodavcem, a za to, smatra Melita, postoji niz razloga.
”Neki se još uvijek nisu ’outali’ pred obitelji i prijateljima pa je logično da to nisu učinili niti na poslu. S druge strane, mnogi strahuju od gubitka radnog mjesta, zahlađenja odnosa s kolegama i šefom, ismijavanja ili drugih neugodnosti”.
Razumije ih u potpunosti jer je, priznaje, i sama zazirala od trenutka kada će ’izaći iz ormara’. Naposljetku, kada je konačno odlučila najmilijima otkriti da je gay, osjetila je ogromno olakšanje. Usprkos tome što neke njoj važne osobe nisu reagirale onako kako se nadala. ”Ja sam svoje odradila. Prema sebi sam čista, a ’loptica’ je sada u njihovom polju”, rekla je.
Na komentare da su događaji poput povorke ponosa s godinama postali izlišni, jer su ciljevi zbog kojih je dugina obitelj prije dvadesetak godina pokrenula cijelu priču dobrim dijelom ostvareni, spremno odgovara.
”Smatram kako je Pride i dalje potreban. Istina, stanje je kudikamo bolje nego što je to bio slučaj prije 5, 10 ili 15 godina. Međutim, kod dijela ljudi je i dalje prisutan strah od nepoznatog“. Nisu svjesni, pojašnjava, da se i u njihovoj okolini, među članovima njihove obitelji, prijateljima ili kolegama s posla, najvjerojatnije krije gay osoba. Inicijative poput povorke ponosa pomažu osvijestiti tu činjenicu. „I totalno je super u lijepoj atmosferi hodati sa sebi jednakima. A još je ljepše kad nam se pridruže ljudi koji nisu pripadnici LGBTQ+ zajednice kako bi nam dali podršku!”, poručuje.
Dodaje kako im je ogroman vjetar u leđa drugu godinu zaredom svojim dolaskom dao gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević. ”Mislim, on je i ranije redovno dolazio, ali otkako je postao gradonačelnik njegov dolazak ima posebnu težinu. I hvala mu na tome”.
Na naše posljednje pitanje o tome kako svatko od nas može pružiti podršku i na koji način reagirati u situaciji kada doznamo da je netko iz naše okoline gay, savjetuje kako je najbolja reakcija, ona koja svjedoči o zrelosti te osobe - izostanak posebne reakcije.
„Dovoljni su osmijeh, zagrljaj i ’ok'. I to je sve’“, zaključila je i vratila se u ured. Među 'svoje'.
Tijekom mjeseca ponosa, šarenila i duginih boja, MojPosao nastoji 'rasvijetliti' situaciju na domaćem tržištu rada. Tim povodom provodimo istraživanje o toleranciji (ili izostanku iste) u radnom okruženju. Odvoji nekoliko minuta, ispuni anketu i podijeli s nama svoja razmišljanja o ovoj temi.
