Nakon 40 poslanih molbi i posla na Psihijatriji u mjestu Gjøviku, sat vremena vlakom od Osla, Vanja se ipak odlučila vratiti kući.
Uz mnoge priče o iskustvima onih koji su otišli živjeti i raditi u inozemstvo nađe se i poneka koja pokazuje suprotno: iskustvo onih koji su bili vani i odlučili se na povratak u Hrvatsku.
Upravo takvo iskustvo ima Splićanka Vanja Sasalo, inače psihijatrica, koja je za Slobodnu Dalmaciju ispričala svoju priču:
Vanje je u Norvešku otišla još 2004. godine, dakle puno prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Zbog toga je pred njom bilo i više prepreka koje je morala savladati kako bi ostvarila svoj san o sigurnijoj egzistenciji.
Na pitanje zašto baš Norveška, Vanja kaže da ju je na tu odluku potaknula majčina prijateljica koja je dugo godina živjela u Norveškoj i jednom prigodom posjetila Split te s ushićenjem govorila o toj zemlji.
"Na prvoj godini fakulteta sam imala 5.0 prosjek ocjena, odlična sam učenica bila i u jezičnoj gimnaziji, vjerovala sam u sebe, završila sam studij za pet godina i devet mjeseci, kraće nije ni moglo. Bila sam i motivirana. Jezik sam inače svladala za neka tri mjeseca. Norveška je, pogotovo u to vrijeme, važila za uzor-državu po pitanju standarda, na svjetskoj razini, ne samo u Europi. Kad sam čula da im nedostaje liječnika, to mi se učinilo kao atraktivna prilika. Bili smo mladi, kod nas se teško dolazilo do specijalizacije i odlučili smo nešto učiniti za sebe", kaže Vanja.
Poslala sam nekih 40 molbi, i na koncu dobila posao na Psihijatriji u mjestu Gjøviku, sat vremena vlakom od Osla, uz veliko jezero. To je značilo da mogu zatražiti dozvolu boravka i početi rješavati papirologiju. Na osnovi dozvole za rad, uspjela sam "povući" i supruga, koji je otamo mogao polagati sve to što sam ja prethodno položila. Sve to danas, kad smo u EU-u, ne treba obavljati! I zato me nekako posebno pogodilo kad mi je, nakon slijetanja iz Norveške, u ruke dospio glasnik Liječničke komore u kojem je crvenim slovima dominirao naslov "60 posto hrvatskih liječnika želi ići vani".
Vanja je u Norveškoj živjela dvanaest godina, a zatim se odlučila vratiti u svoj rodni Split.
"Dvanaest godina nije malo. Osjećam se kao netko tko se u karijeri ostvario, tko je puno naučio i sada to mogu primijeniti ovdje. Ima, naravno, i privatnih razloga. Nedostajala mi je Dalmacija, Split, Mediteran, život među "našim ljudima". Možda to zvuči banalno, ali i djeca su nam takvog uzrasta da je bilo – ili sad, ili vjerojatno nikad. I ovako je starijem sinu bilo teško prihvatiti selidbu. Ali, sad smo tu, trebalo se pripremiti i za školsku godinu.
Iskreno, ne vidim se u našim bolnicama, pokušat ću nešto u privatnoj praksi, ovdje u Splitu, to je zasad još na razini planova. Ali, planiram biti "sam svoj šef" i iskoristiti znanje kako bih pomagala ljudima. Pomalo se bojim papirologije, priča o birokraciji, ali ne želim biti unaprijed negativna", kaže sa smješkom Vanja koja na trenutke miješa norveški i hrvatski. Dvanaest godina ipak nije malo...
Izvor: Poslovni dnevnik