Iako Deklaracija o ljudskim pravima, koju su 1948. proglasili Ujedinjeni narodi, jamči svakom članu društva pravo na socijalnu sigurnost i zaštitu, tek 20% svjetske populacije uživa to pravo,
a više od polovice svjetskih stanovnika nema nikakvu zaštitu.
Međunarodna organizacija rada (International Labor Organization
– ILO) je prije tri godine, u sklopu svoje globalne kampanje za socijalnu zaštitu i pokrivenost, istražila koliko je u svijetu raširena socijalna zaštita. Savjetnik u ILO-vom sektoru socijalne zaštite, Emmanuel Reynaud pojasnio je da su dosadašnji sustavi socijalne zaštite, razvijeni za vrijeme perioda potpune zaposlenosti, nestali u industrijaliziranim zemljama.
Prema Reynaudu, postojeće gospodarstvo kojim dominiraju usluge, stvara veće nejednakosti, a globalizacija donosi sve veću nesigurnost te stvara pritisak na vladu i tvrtke da smanje troškove rada, što uključuje i doprinose
za socijalnu sigurnost.
Istovremeno, sustavi socijalne zaštite suočavaju se sa starenjem stanovništva, što će imati dramatičan učinak na mirovinski sustav, a pitanje je kako to riješiti, ističe Reynaud te dodaje da ti sustavi danas moraju omogućiti adekvatnu zaštitu, u vrijeme povećane nesigurnosti, te se boriti sa siromaštvom.
To znači, prvenstveno, stvaranje novih oblika zaštite koji su prilagođeni povećanoj mobilnosti radnika te kombiniranje politika socijalne uključenosti s mjerama koje jamče minimalni dohodak, predlaže Reynaud koji kaže da su tradicionalni načini zaštite, omogućeni velikim brojem članova u obitelji, propali i u zemljama u razvoju.
Reynaud, koji je ujedno i savjetnik za sivu ekonomiju, tvrdi da sve veći udio radne snage koji je zaposlen u sivoj ekonomiji, samo pogoršava problem. Naime, siva ekonomija u zemljama u razvoju predstavlja 75% svih zaposlenja izvan poljoprivrede, a pažnja koja se nekad poklanjala mirovinama u starosti te dugoročnim pogodnostima, sada je usmjerena na kratkoročne mjere vezane za zdravlje te neposrednu naknadu za gubitak prihoda.
U tim zemljama, socijalna zaštita, prema Reynaudu, treba uključivati pristup vodi i hrani, zdravstvenu zaštitu, smještaj te obrazovanje, a tamo gdje države nemaju novca niti za to, dobrodošle su nevladine inicijative.
Jedna od inovativnih strategija kojima se proširuje socijalna zaštita, a koja u zadnje vrijeme privlači sve više pažnje jest ona usmjerena na siromašna kućanstva kojima se uplaćuje novčani dodatak, ovisno o stanovitom ponašanju članova. Radi se naime, o urednom pohađanju škole, redovitim posjetima doktoru te sudjelovanju u obrazovnim programima, a ta ideja kombinira izravnu financijsku pomoć s dugoročnim pristupom.
Recept za politiku socijalne zaštite je široki koncept koji obuhvaća osnovne potrebe ljudi, omogućava im dostojanstven život, jača njihove sposobnosti te unaprjeđuje njihovu socijalnu integraciju, smatra Reynaud koji ističe da savršen model ne postoji, već da svaka zemlja, ovisno o situaciji, mora stvoriti svoje model socijalne zaštite.
(T.N.)