Projekt-menadžerica ja, projekt-menadžer on, u istoj tvrtki. Imamo iste visoke kvalifikacije, vodimo odjele jednake važnosti, jednako dobro radimo svoj posao, ali on ima dvaput veću plaću nego ja. Ne pitajte me kako. Da smo radili u školi, bolnici, bilo gdje gdje nas štiti pravna norma, kolektivni ugovor, takva razlika u plaći ne bi bila moguća. Ali u menadžmentu muškarci, što se može, potpisuju bolje ugovore. Meni sedam, njemu 14…
Primjer je to jaza u plaćama koji, želeći ostati anonimna, iz vlastitog iskustva iznosi nekadašnja zaposlenica u velikoj dalmatinskoj turističkoj tvrtki, no taj primjer ukazuje na samo jedan od mnogih elemenata koji čine razliku u plaćama muškaraca i žena, piše Slobodna Dalmacija.
Podaci nedavno lansirani sa Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) razorili su svaku nadu da bi žene ekonomsku ravnopravnost s muškarcima mogle postići – teško je na ovome mjestu izbjeći sarkazam - već za 118 godina, kako su govorili prošlogodišnji podaci. U međuvremenu se, naime, stvar zakomplicirala: "napori", kako je na WEF-u rečeno, da se izjednačimo za nešto više od stoljeća, u velikom dijelu svijeta "usporeni su i otežani", pa će žene sad na dostizanje rodne platne ravnopravnosti čekati pola stoljeća više, odnosno punih 170 godina.
Još 2014. taj je rok bio 81 godina! Dakle, trend se pogoršava, no to sigurno nije zato što su usporeni "napori" već zato što su od devedesetih godina u svjetskom gospodarstvu sve prisutnije neoliberalne tendencije, a od izbijanja svjetske krize 2008. godine i sve izrazitije redukcije socijalnih prava i mjere štednje, kaže Jasna Petrović, potpredsjednica Ženske sekcije Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, dodajući kako "takve politike dovode do demontaže socijalne države, čime se teret skrbi za obitelj sve više ponovno prebacuje na leđa žene, a snaženjem konzervativnih svjetonazora žene se vraća u njihovo "prirodno stanište - kuhinju i rađaonicu".
"Ako je Norveška odlučila u svim državnim i javnim poduzećima - a imaju snažan državni sektor u naftnoj i plinskoj industriji - uvesti obvezatnu kvotu od 40 posto žena u upravnim odborima, ona je to i primijenila, a uprave koje to nisu izbalansirale, raspuštene su. Danas je u Norveškoj i na čelima privatnih tvrtki sve više žena. Tako se deklariraju, ozakonjuju i realiziraju politike. Tako se razbijaju stereotipi i stvaraju novi svjetonazori. Hrvatska je daleko od toga. Čak ide i u suprotnom smjeru."
Razlika u plaćama muškaraca i žena, objašnjava Petrović, iskazuje se kao prosječna razlika bruto plaće po satu rada muškaraca i žena. No, OECD - Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, taj izračun radi usporedbom medijana, središnje vrijednosti plaće žene i muškarca.
"Bitno je naglasiti kako se u svim slučajevima uspoređuju samo zarade, a ne i brojni drugi faktori koji utječu na razlike u plaćama, poput razlika u obrazovanju, radnog iskustva, stvarno odrađenih sati, vrste poslova, pozicije u radnoj hijerarhiji... Moguće je uključiti i te faktore, pa doći do istine koja je obično još gora i ukazuje na produbljeni jaz", ističe Jasna Petrović.
"Ono što nesporno uzrokuje povećanje rodnog jaza u plaćama u Hrvatskoj sve je veći udjel nestandardnih ugovora o radu, onih na određeno vrijeme. Iako zakon takav nesigurni rad omogućuje kao iznimku, kod nas više od 95 posto novozaposlenih žena postaju radnice "drugog razreda", što bitno određuje visinu njihove plaće, mogućnosti napredovanja na poslu, ali i pravo na izbor u temeljnim životnim pitanjima kao što su obitelj, djeca, stan, kredit… Žene su zbog rada na određeno, agencijskog rada, rada sa skraćenim radnim vremenom vrlo često u takvom položaju da bivaju i sve češće uznemiravane i ucjenjivane na radnom mjestu, sve kako bi im ugovori o radu bili produženi", kaže Jasna Petrović, iznoseći to "tek kao primjer isprepletenosti i uzročno-posljedične uvjetovanosti pogoršanja položaja žena".
"Upozorenja pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić kako su sve češći otkazi – ili neproduljavanje ugovora o radu – zbog trudnoće ili majčinstva trebala bi biti shvaćena vrlo ozbiljno", kaže Petrović.
Zemlja koja ne riješi pitanje povratka na radno mjesto s porodiljnog dopusta, produbljuje ne samo diskriminaciju žena, već i ugrožava demografski rast. Nemogućnost otkaza trudnici? Zašto to ne regulirati i zakonom? Zašto u javnim i državnim poduzećima, po ugledu na Norvešku, ne uvesti kvote koje će zaustaviti piramidalni efekt prema kojemu je broj žena manji što su funkcije više?
"Može li se konačno naknada za vrijeme porodiljnog ili roditeljskog dopusta obračunavati prema prosječnoj plaći za vrijeme rada, odnosno najmanje na razini prosječne plaće? Zašto se ne bi i razdoblja nenamjerne nezaposlenosti ili podzaposlenosti – isprekidane radne karijere žena – uračunavala u mirovinski staž s barem minimalnom plaćom? No, i porezne reforme, poput ove nove u manjem dijelu, mogu smanjiti jaz u plaćama, jer valoriziraju dio neplaćenog ili umanjeno plaćenog rada žena", naglašava Petrović.
O tome kako smanjiti rodni jaz u plaćama i mirovinama, diskriminaciju u napredovanju na poslu, sindikalistica Petrović kaže da treba poticati veću zaposlenost žena; kvotama, mjerama i na druge načine ograničiti njihov rad na prekarnim radnim mjestima, razvijati dostupne i priuštive javne servise - jaslice, vrtiće, cjelodnevnu nastavu, institucionalne i izvaninstitucionalne oblike skrbi za starije i nemoćne, za osobe s invaliditetom...
"Rodni jaz u plaćama službeno iznosi oko 10 posto, no uspoređujući podatke o plaćama žena i muškaraca s istim ili sličnim obrazovanjem, radnim stažem, sektorom zaposlenja, prebivalištem i veličinom poduzeća, žene imaju 15 posto manje plaće od muškaraca", upozorava Jasna Petrović.
"Važno je naglasiti kako su u Hrvatskoj žene obrazovanije od zaposlenih muškaraca - čak 25 posto zaposlenih žena ima više ili visoko obrazovanje, za razliku od 16 posto zaposlenih muškaraca s istom razinom obrazovanja. No, kad sagledamo cijeli radni vijek žene i muškarca, i to usporedbom mirovina, dolazimo do podatka da je riječ o oko 16 posto razlike, pa smo skloni upravo taj podatak prihvatiti kao najobjektivniji, jer oslikava rezultat ukupnog rada. U europskim relacijama, Hrvatska je realno negdje po sredini, kao i brojne nove članice EU-a. Socijalizam je ostavio traga u ravnopravnosti žena na radnom mjestu."
Na razini Europske unije razlika u plaćama između muškaraca i žena nešto je viša od 16 posto, što znači da žene gotovo 60 dana rade besplatno. Obilježavanje Dana jednakih plaća posvećeno je upravo tome da se simbolično naznači dan u godini do kojega (ili od kojega) žene počinju raditi "besplatno".
"S obzirom na to koliko su manje plaćene, odnosno da, prema podacima Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, zaposlene žene u Hrvatskoj primaju oko 90 posto plaće muškarca, Ženska mreža Hrvatske, u dogovoru sa sindikalisticama Ženske sekcije SSSH, odabrala je 28. studenog kao dan kad bi žene u Hrvatskoj trebale napustiti posao, upozoravajući tako na razliku u plaćama i ekonomsku nejednakost", kaže Mirjana Kučer, izvršna koordinatorica Udruge za promicanje prava žena "Domine", uključene u Žensku mrežu.
"Simbolično, upravo od toga datuma žene do kraja godine, u odnosu na muškarce, rade besplatno. U tu razliku, međutim, ne ulaze mirovine koje su stvarni pokazatelj potplaćenosti žena zbog znatno nižih osnovica", kaže Kučer.
Nedavno je, inače, više od 90 posto zaposlenih Islanđanki na ulice izišlo 14 posto dnevnog radnog vremena ranije – u 14.38 - kako bi ukazale da su toliko i potplaćene; Britanke, plaćene oko 20 posto manje od Britanaca, "besplatno" rade od 19. listopada do kraja godine.
Što kažu brojke:
- 170 - godina potrebno je da bi se dostigla rodna jednakost u plaćama
- 40 - posto žena mora biti u upravnim odborima norveških poduzeća
- 10,2 - posto razlika je u plaćama žena i muškaraca u Hrvatskoj
- 16,3 - posto razlika je u plaćama na razini EU-a
- 25 - posto zaposlenih žena u Hrvatskoj ima više ili visoko obrazovanje
- 16 - posto zaposlenih muškaraca u Hrvatskoj ima više ili visoko obrazovanje
- 60 - posto diplomanata na sveučilištima EU-a čine žene
Ništa nam se ne oprašta
Poduzetna, energična, obrazovana, poliglot, pristala izgleda - i potplaćena. To je sudbina projekt-menadžerice s početka priče, s kojom je Slobodna Dalmacija razgovarala o tome zašto su njeni muški kolege dvaput bolje plaćeni, zašto brže napreduju i dulje ostaju u poslu.
"Muškarci su fleksibilniji, ne pitaju za radno vrijeme. Sa službenih večera žene će zbog obiteljskih obaveza otići u 11, oni će ostati koliko treba. Tolerirat će im se neke stvari, iskliznuća u ponašanju, ženi neće - s dekolteom je vulgarna ili izaziva, bez dekoltea je dosadna i nezanimljiva. Za isti učinak moraš biti deset puta bolji, decentniji, spretniji – ništa ti se ne oprašta. Nakon tridesete i dobavljači nas drukčije gledaju. Ako si pametna i jaka ti je struktura ličnosti - ne diraju te, ali te omalovažavaju. Najgore je što se sve odvija prešutno, nemaš se čemu suprotstaviti."
Najmanja razlika u plaći u građevinskoj industriji
"Žene su potplaćene u djelatnostima u kojima su one pretežna radna snaga. Dapače, povijesno gledano, cijena rada padala je u onim djelatnostima u kojima su žene s vremenom postajale većina - od tekstilne industrije do današnjih učiteljica, novinarki, liječnica", iznosi Jasna Petrović. Ilustracije radi dodaje da najmanje razlike u plaćama, u odnosu na njihove muške kolege, imaju žene u građevinskoj industriji.
"No, ako će država sve više javne servise bude prepuštala tržištu, može doći i do smanjenog udjela ženske djece na svim razinama obrazovanja, a upravo je obrazovanje osobito značajan element u strategiji borbe protiv jaza u plaćama i diskriminacije žena. Trenutno su ipak najugroženije one skupine žena koje rade na nesigurnim, povremenim, atipičnim, prekarnim radnim mjestima. One ne samo da su suvremene robinje već će zbog mirovinskih, sve češće privatiziranih stupova koji mirovinu odmjeravaju na pogrešnom konceptu kontinuirano zaposlenog radnika s punim radnim vremenom i rastućom karijerom, u starijoj dobi završiti u siromaštvu, kopajući po kantama za smeće ili preživljavajući od socijalne potpore."