Pogreške u strateškom odlučivanju mogu nastati iz kognitivnih predrasuda koje utječu na način prikupljanja i obrade informacije, a koje mogu nastati iz interakcija u organizacijskom okružju gdje odlučivanje može nositi snažnu oznaku vlastitog interesa.
Izobličenja
Preoptimističnost i gubitak straha (ljudska tendencija da doživi mogućnost gubitak akutnije od mogućnosti dobitka) imaju među kognitivnim izobličenjima najveći utjecaj na strateško donošenje odluka. Sve strateške odluke naime imaju elemente rizika, pa se mogu podijeliti na dvije ključne komponente.
Prva je prosudba vjerojatnosti nekog ishoda, dok je druga vrijednost ili sredstvo koje ovisi o tom ishodu. Ljudi imaju tendenciju prevelikog optimizma i sigurnosti kada procjenjuju vjerojatnost pozitivnog ishoda, odnosno smatraju da će budućnost biti sjajna, posebno za njih. Takav optimizam može biti vrlo opasan kod donošenja strateških odluka, jer stvara nerealne procjene i dovodi do podcjenjivanja situacija, piše Marko Lacković za eBizMags.
Takav je optimizam manje naglašen kada se vjerojatnost nekog ishoda temelji na događajima koji se ponavljaju, pa se stoga može dobro definirati. Tu najčešće nastaje problem straha od gubitka. Optimizam također utječe i na prosuđivanje vjerojatnosti ishoda, što može dovesti do posvećenosti nekom cilju koja je veća od potrebne. S druge strane strah od gubitka dovodi do neaktivnosti i smanjenja motivacije. Činjenica da su preoptimističnost i strah od gubitka suprotne tendencije ne znači da su uvijek protuteža jedni drugima.
Strah od gubitka ne bi imao tako velik utjecaj na donošenje odluka ako bi menadžeri svaku odluku promatrali ne kao izolirani slučaj, već samo jednu u nizu odluka koje mogu nešto promijeniti u životu kompanije. Stvarnost je ipak drugačija, jer se svaka odluka uglavnom promatra kao promjena u odnosu na neku referentnu točku, što onda čini procjenu rizika većom, jer nema osjećaja da se u budućnosti pogrešne odluke mogu "popraviti" novim odlukama. Može se zaključiti da je strah od gubitka zapravo strah od rizika.
Varke
Strateške se odluke u kompanijama donose na temelju interakcije njezinih menadžera. U takvom se okružju često javljaju sukobi interesa, odnosno sukobi između agenata (menadžera) i principala (kompanije) u kojoj je agent zaposlen. Takvi problemi nastaju kada poticaji agenta nisu usmjereni jednako kao i interesi principala, što dovodi do više ili manje namjerno stvorenih varki, odnosno krivih informacija koje agent daje drugima.
Izdvajamo tri uvjeta koji često stvaraju agencijske probleme kada kompanije procjenjuju strateške odluke:
Prvi je neusklađenost vremenskih horizonata između pojedinaca i korporacija. Primjer mogu biti menadžeri u proizvodnji robe široke potrošnje skloni čestom mijenjanju posla, a koji će davati prednost inicijativama s povratom u kratkom roku (npr. uvođenje novih proizvoda). Varka koju će stvoriti takvi menadžeri odnosit će se na preferiranje takvih projekata koji su u njihovom interesu. Razvoj radikalno novih proizvoda ili drugih važnih projekata s duljim periodom povrata u takvim će uvjetima rijetko biti prihvaćeni.
Drugi problem koji može stvoriti opasnu varku su različite sklonosti riziku sa strane pojedinaca i organizacija. Često stariji menadžeri ne žele riskirati svoju karijeru u projektima gdje postoji neka vjerojatnost neuspjeha, makar je u slučaju uspjeha dobit za kompaniju velika. Usprkos činjenici da se radi o privlačnim projektima, takvi će menadžeri biti neaktivni i neće preporučati takve projekte upravi. U tim slučajevima menadžeri varaju upravu, s obzirom da je na odluku dominantno utjecao strah menadžera od gubitka, odnosno odbojnost rizika.
Treći problem nastaje u slučajevima kada podređeni zaposlenici o nekom problemu znaju mnogo više od nadređenih menadžera. Višepozicionirani menadžment stoga mora donijeti odluku temeljenu na prednostima predloženog rješenja, ali usto i vjerovati osobi koja ga je predložila. Zbog toga je proces odabira suradnika i savjetnika vrlo složen i osjetljiv posao svakog menadžera. Ipak postoji tendencija da se menadžeri previše oslanjaju na reputaciju osobe koja predlaže neko rješenje. Reputacija može dovesti i do pojave "efekta suncokreta" u kompaniji – zaposlenici se prilagođavaju pogledima donositelja strateške odluke (najčešće visokopozicionirane osobe) zbog toga što smatraju da njihov pogled ionako neće utjecati na promjenu odluke, a uz to može i negativno djelovati na njihovu buduću karijeru. Zbog toga varaju donositelja odluke skrivajući svoja prava razmišljanja.
Izvor:
[ " border="0">
