Nedjela koja su bogataši pripisivali sirotinji antičkog Rima jako su slična onima koje danas čujemo, piše Mary Beard, povjesničarka i profesorica s Cambridgea, za BBC.
Težak život u starom je Rimu bio doista težak. Postojale su skupine ljudi koji su svoju tugu utapali u alkoholu, u jeftinim barovima. Osim kockanja, galame i drugih neugodnih zvukova koje su proizvodili, ljudi kao da nisu imali druge zabave. Barem tako kaže Ammianus Marcellinus, povjesničar iz 4. stoljeća, koji je opisao socijalne uvjete u glavnom gradu Rimskog carstva.
Istina, Ammianus je bio prilično oštar i prema elitama. Prema njemu, to su ljudi koji te jedan dan oblijeću sa svih strana, a već drugoga dana te ne prepoznaju. Troše previše novca na raskošne trpeze, okruženi vojskom slugu.
No, njegova vizija siromašnih upravo je onakva kakvu bogati oduvijek imaju o siromašnima. Mary Beard pretpostavlja da Ammianus nikada zapravo nije kročio u dio Rima gdje žive 'obični ljudi' niti je razmišljao o nelogičnosti koju je sam postavio – ako su ti ljudi zaista bili toliko siromašni, kako su si mogli priuštiti da po cijele noći piju?
Što se kockanja tiče, također su u pitanju dvostruka mjerila. Naime, rimske elite bile su ovisne o kockanju.
Klaudije je čak napisao i knjigu o tome kako 'dobiti na kocki', a jedna od najpoznatijih izreka jednog rimskog vladara izrečena je upravo za kockarskim stolom: „Alea iacta est!“ („Kocka je bačena!“), iako ju je Julije Cezar navodno rekao prelazeći rijeku Rubikon, 49. G. pr. Kr.
No, čim su siromašni slojevi počeli pokazivati bilo kakvu sličnu vrstu simpatije prema igrama na sreću, elitu je oblio hladan znoj i počela je predviđati dolazak moralnog kolapsa.
Takav stav nije ništa drugačiji od dvostrukog mjerila prikazanog na suđenju u slučaju knjige „Ljubavnik Lady Chatterley“ 1960., kada je tužitelj izjavio da je u pitanju knjiga koja ljudima poput njega možda i može biti povjerena, ali je postavio pitanje: je li to zaista knjiga koju biste dali svojoj supruzi ili slugi?
Nema sumnje da bi Ammianus na to kategorički rekao 'ne'!
Sve u svemu, bogati Rimljani nisu imali vremena za siromašne, slobodne ili robove – iako su ih se, bez sumnje, bojali. Općenito su ih oslovljavali kao 'turba' (rulja) ili kao 'multitudo' (mase). No, koji god naziv koristili, neprikladna ponašanja koja su pripisivali siromašnima, začuđujuće su slična stavovima današnjih elita.
Za početak, siromašne se nerijetko optužuje da zlupotrebljavaju usluge koje im se nude – ne one koje im pružaju (socijalnu) skrb već one koje im pružaju bogati dobrotvori.
Ammianus, primjerice, izražava odbojnost prema tome kako siromašni provode svoje dane pod natkrivenim sjedalištima u kazalištu, a koja su zapravo natkrivena kako bi gledatelje štitila od sunca kada gledaju predstavu na otvorenom. Ti ljudi, bijesno ističe, tamo žive! I pritom mu ne pada na pamet da ljudi to ne bi radili kada bi imali dom ili barem kakvo drugo sklonište.
Natkrivena kazališta danas, naravno, nisu problem. Pa ipak, Ammianusove žalopojke imaju puno zajedničkog s modernim pritužbama bogataša o tome kako sirotinja (ne)cijeni ‘beneficije’ koje su im oni priuštili.
Tako Beard ističe da je nedavno pažnja elite bila usmjerena na one ‘nemoralne ništarije’ koje su odlučile imati drugo dijete u obitelji ‘kako bi stekli pravo na državne beneficije’.
Vjerojatno je i bilo nekoliko ljudi koji su se odlučili na proširenje obitelji iz tog razloga no, ako takvi i postoje, bilo bi korisnije naučiti ih lekciju iz matematike nego lekciju o moralu. Osim toga, Beard se pita, kakav izopačen pogled na reprodukciju netko mora imati, kada mu pada na pamet da bi ljudi prolazili kroz svu tu neizvjesnost, bol, odgovornost i trošak, samo kako bi si osigurali povlastice? To bi, uostalom, bio slab argument bilo kojoj ženi.
Drugi način kako ‘situirani’ misle o ljudima koji su manje sretni od njih je, naravno, njihova podjela ljudi na ‘dobre’ i ‘loše’ siromahe. Kada je Tacitus pisao o ‘plebs sordida’ bilo je to isključivo zato kako bi ih razlikovao od “respektabilnih ‘elemenata’ među običnim ljudima”. Naravno, ‘respektabilni elementi’ su bili oni koji su pozdravili novi surovi režim i rezanje troškova pod vlašću novog vladara Galba.
Takva podjela još je uvijek s nama. 19. stoljeće imalo je svoje čuvene ‘zaslužne’ i ‘nezaslužne siromahe’. Naš moderni ekvivalent ‘zaslužnom’ su ‘obitelji koje teško rade’.
Političari svih stranaka stalno ponavljaju tu frazu. Gotovo kao da im je netko rekao da nije prikladno upotrijebiti jednostavnu riječ kao što je ‘obitelji’, već uz nju obavezno moraju ići ‘srcedrapajući’ epiteti. Beard ističe kako gotovo dolazi u napast sažalijevati one koji nemaju obitelj i pita se jesu li političarima ti ljudi manje vrijedni zato jer nemaju djecu?
Ipak, ovdje je riječ o nečemu još ozbiljnijem. Za početak, ne treba previše mudrovati da bi bilo jasno kako će ljudi biti upravo onakvi kakvima ih smatrate ili će se ponašati upravo onako kako ih tretirate. Nema boljeg načina da dijete postane problematično nego kada ga potičete da radi loše stvari.
Tu je i pitanje ljudskog napretka. Bila bi lijepa spoznaja da smo napredovali od doba Ammianusa koji je živio prije više od 1.500 godina. U nekim stvarima jesmo – današnji bogataši nisu okruženi vojskom, robovima ili slugama koji žive gotovo kao robovi. Ipak, civilizacijski napredak bio bi izraženiji kada bismo jedni druge tretirali kao jednako vrijedne, neovisno o tome dolaze li iz ‘obitelji koje teško rade’ te kada bismo bili više socijalno, a manje materijalno, osjetljivi.
