Ja sam uvijek smatrao da vrijedim više - kaže Josip Šoštarić, 38-godišnjak iz Podravske Slatine, koji je prije 14 godina otišao u Švicarsku.
- Supruga je otišla prva, u Lausanne k svojoj sestri. Radila je u restoranu u Opatiji, kao i ja, i odlučila je otići "gore" i probati čuvati djecu. Ja sam uzeo godišnji i otišao za njom. Kad sam se vratio iz Švicarske, podigao sam posljednju plaću i spakirao se.
Nekretnina i financijska neovisnost
Danas su svojim životima u u Švicarskoj zadovoljni. - Naši ljudi često nisu spremni za promjene. Mi smo navikli u Hrvatskoj trošiti na luksuz. Netko želi auto, netko novi telefon, a sve to košta. Znam ljude kojima se u 14 godina ovdje nije ništa promijenilo, nama jest. Stvorili smo dobar život, stekli smo nekretninu u Hrvatskoj, financijski smo neovisni.
- Ali, sami smo. Supruga, dvogodišnji sin i ja. Ja bih se sutra vratio, imam i planove, no kod nas se ništa neće promijeniti dok se ne promijeni politika i način razmišljanja. Držao sam 2002. obrt u Kraljevici, no kod nas je sve korumpirano i privatnik ne može opstati. Morate imati puno novca. Ako je za obrt potrebno npr. 100.000 kn, vi morate imati barem 300.000 kako biste novce mogli ubacivati u džepove pojedincima - ogorčeno nam objašnjava sugovornik.
Kod nas se iza svega krije prijevara
- Recimo, moram predati obrtničkoj komori svoju zamisao i u detalje ju objasniti kako bi mi odobrili zahtjev. Ako u međuvremenu netko u tome vidi profit, uzet će vam ideju i vi na to nemate mogućnost žalbe. To je žalosno. Za razliku od Švicarske, gdje svaka ustanova radi za sebe, kod nas se iza svega krije prijevara.
Dolazak u Lausanne nije mu bio šok. - To je slobodan grad, baš kao Rijeka kojoj je sličan, samo što nema more. Ja sam ugostitelj i navikao sam na ljude, ali ovdje se preferiram družiti sa strancima nego s našim ljudima. Kad sam stigao, bit ću iskren - nisam mogao vjerovati da takvi ljudi postoje. Nedostaje im kulture. Već su 20 godina ovdje i ne znaju ni riječ francuskog. Kao da se ne žele prilagoditi. A Švicarci poštuju tuđe kulture i ne nameću svoju.
Porez ogroman, država funkcionalna
- Porez je ovdje ogroman, ali država funkcionira. Dobivam dobru plaću koju trošim. Prije su naši ljudi iznosili novce iz Švicarske, gradili vile u Hrvatskoj jer tamo nema poreza. Uskoro to neće više biti moguće - objašnjava Josip.
Demoralizira ga, kaže, porez na mirovine. - Država mi mora omogućiti posao želi li da punim državnu blagajnu. Zašto da plaćam porez kad ga već plaćam? Bio sam prijavljen na birou jedno vrijeme i rekao sam službeniku "U krugu od 100 km voljan sam prihvatiti bilo koji posao za minimalnu hrvatsku plaću i stalni radni odnos." - "G. Šoštarić, znate da je to nemoguće..." - "U redu, ne mora ni stalni radni odnos, ali neka je barem plaća prosječna."
S jezikom nije imao problema. - Takav sam tip osobe, a uostalom, francuski je važan jezik u ugostiteljstvu te sam imao bazu. Danas govorimo izvrsno - kaže Josip koji smatra da je bolje znati jezik nego ma koji posao.
Škola je garancija da ćete imati posao
- Obrzaovni sustav u Švicarskoj je drugačiji i pruža više mogućnosti. Kod nas se možda više uči u osnovnim školama, ali njihova srednja je puno kvalitetnija, imaju praksu, kao i garanciju da će imati posao kad škola završi - kaže Josip, ali još uvijek ne zna hoće li mu se dijete ondje školovati.
- Postaje sve teži život u Švicarskoj. Sve su veći prirezi i porezi, a plaće ostaju iste. Na primjer, kad smo tek stigli ovdje, kutija cigareta koštala je 4,5 franaka, a nakon 14 godina košta 8,5. A plaća se nije pomakla, što je i razumljivo s obzirom na otvaranje granica i veću ponudu radne snage.
Danas da čovjek dođe u Švicarku, kaže Josip, mora imati barem 5.000 eura ušteđevine. - A tko u Hrvatskoj ima te novce, o odlasku ne razmišlja.
Hrvati hladni jedni prema drugima
Na građevini radi već dugo, kaže, odabrao je tako radi obiteljskog života. - U ugostiteljstvu nema familijarnog života. Radi se za vikende, svece, blagdane, noću, danju. Ovdje se radi, stvarno radi, ne kao kod nas. Radno vrijeme je 9 sati i ne ode sat vremena na kavu. Od 9-9.15 je plaćena pauza, a onda od 12-13 neplaćena. I nema "mrdanja" s građevine, gdje te pogodi pauza, tu jedeš. I tako svaki dan.
- U našem dijelu Švicarske drugačije je od njemačkog dijela gdje su naši ljudi uglavnom. Tamo običavaju izlaziti i družiti se. Ovdje nas je manje, iako nas ima, oko 400, ali ne možemo zajedno, nitko s nikim. Idemo u crkvu, svaki drugi tjedan imamo misu na našem jeziku, ali nema zajedništva. Dođemo u crkvu i pozdravimo se kao da smo ušli u trgovinu - razočarano kaže Josip.
"Vi niste normalni. Puno naplaćujete, a ništa ne nudite."
Živim, radim i imam, kako Hrvati vole reći, ministarsku plaću. Još kad bih mogao raditi ovdje, a trošiti u Hrvatskoj, to bi bio život! Ali, sve je stvar izbora. Živimo u Švicarskoj i nemamo auto, što je mnogima nepojmljivo, ali zato imamo kuću. Neki imaju iphone i auto. Sve je stvar izbora.
Tehnika je puno jeftinija nego u Hrvatskoj, kaže Josip, ali čudi ga zapravo nešto drugo. - Zašto su naši proizvodi jeftiniji u Švicarskoj nego u Hrvatskoj? Jedne godine prije odlaska u Švicarsku stao sam obaviti kupnju u Kauflandu. Izašao sam "praznih ruku". Zašto? Zato što se ne isplati.
- Čak su i stranci, turisti, jako razočarani Hrvatskom. Mislim da će naša sezona za 2-3 godine početi zakazivati. Ljudi ovdje mi kažu: "Vi niste normalni. Puno naplaćujete, a ništa ne nudite." Na taj način gosti se neće više vraćati. Ali, nadajmo se da ipak to neće biti slučaj - zaključuje Josip.
Izvor: nasiljudi.hr
