Neplaćanje prekovremenog rada i ostalih oblika rada iznad predviđene satnice u Hrvatskoj je, uz rad na crno, jedan od najčešćih oblika kršenja radnog zakonodavstva.
Ankete pokazuju da samo troje od stotinu radnika koji rade prekovremeno i nedjeljom, za to primaju redoviti dodatak na plaću. Prema većini izvora, stanje je nedvojbeno najteže u trgovini, gdje od 65.000 zaposlenih čak 45.000 radi gotovo sve nedjelje u godini, a da za to nije adekvatno plaćeno.
Ugostiteljstvo, graditeljstvo, zaštitarstvo, noćni rad žena, rad u industriji, a osobito u malim poduzećima u kojima je stanje glede reguliranja i isplate ne samo dodataka nego i plaća više nego upitno — sve su to grane u kojima je svakodnevno izrabljivanje učestalo.
No, problem je što ključni zakon ne utvrđuje visinu naknada za takav rad, nego se to uglavnom rješava kolektivnim ugovorima. Poslodavac s više od 20 radnika dužan je to regulirati pravilnikom o radu, a ako je riječ o malom poslodavcu, onda on mora sa svakim radnikom pojedinačno ugovoriti iznose prekovremenog rada, rada nedjeljom i ostalog.
Tek u rijetkim djelatnostima, poput ugostiteljstva ili drvne industrije, zaposlenici za prekovremeni rad ili rad nedjeljom dobivaju slobodne dane. Većini ostalih djelatnosti to je nemoguće zbog nedovoljnog broja radnika.
Zakon o radu propisuje da prekovremeni rad, koji je u osnovi izniman rad, smije iznositi najviše 10 sati tjedno, s tim da je njegovo trajanje ograničeno na najduže četiri tjedna zaredom, najviše 12 tjedana godišnje, a prekovremeni rad svih zaposlenika u jednog poslodavca ne smije premašiti 10% ukupnih radnih sati u mjesecu.
Godišnje se u trgovini zabilježi čak 25 milijuna neplaćenih prekovremenih sati, uključujući rad nedjeljom i blagdanom.
Svi se slažu kako nam je za raščišćavanje ovakvog stanja potreban veći broj inspektora, veće sankcije i bolja zakonska regulativa koja će poslodavce prisiliti da radnicima plaćaju prekovremeni rad.
(V.K.)
Izvor:
Slobodna Dalmacija
