Ugovor o radu mora sadržavati uglavke o:
1. strankama te njihovom prebivalištu, odnosno sjedištu
2. mjestu rada, a ako ne postoji stalno ili glavno mjesto rada, onda napomenu da se rad obavlja na različitim mjestima
3. nazivu, naravi ili vrsti rada na koji se zaposlenik zapošljava ili kratak popis ili opis poslova
4. danu otpočinjanja rada
5. očekivanom trajanju ugovora, u slučaju ugovora o radu na određeno vrijeme
6. trajanju plaćenoga godišnjeg odmora na koji radnik ima pravo, a u slučaju kad se takav podatak ne može dati u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno izdavanja potvrde, načinu određivanja trajanja toga odmora
7. otkaznim rokovima kojih se mora pridržavati radnik, odnosno poslodavac, a u slučaju kad se takav podatak ne može dati u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno izdavanja potvrde, načinu određivanja otkaznih rokova
8. osnovnoj plaći, dodacima na plaću te razdobljima isplate primanja
9. trajanju redovitog radnog dana ili tjedna

Umjesto uglavaka iz točke 6., 7., 8. i 9. može se uputiti na odgovarajuće zakone, druge propise, kolektivne ugovore ili pravilnike o radu koji uređuju ta pitanja. Poslodavac čini prekršaj ako sklopi ugovor o radu koji ne sadrži propisane podatke.

Ugovorom o radu posebno dobro mora biti riješeno pitanje plaće te poslova koje će radnik obavljati, jer to može izazvati sporove, osobito što se i radi o najvažnijim elementima ugovora o radu.

Plaća treba u ugovoru o radu biti određena (u određenom iznosu) ili odrediva (npr. u visini prosjećne neto plaće u Hrvatskoj) ili ugovor treba uputiti na kolektivni ugovor ili pravilnik kojim se plaća regulira. Ako plaća nije određena ugovorom o radu niti kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, poslodavac je radniku dužan isplatiti primjerenu plaću, pod čime se smatra plaća koja se redovito plaća za jednaki rad, a ako takvu plaću nije moguće utvrditi, onda plaća koju odredi sud prema okolnostima slučaja. Plaća će biti neodređena kada u ugovoru o radu o plaći ništa ne piše, a nema niti kolektivnog ugovora niti pravilnika o radu.
Međutim, plaća će također biti neodređena ako u ugovoru u radu piše da plaću određuje samostalno poslodavac (npr. na temelju rezultata poslovanja i sl.). To proizlazi iz odredbe članka 462. Zakona o obveznim odnosima, a koji se temeljem članka 6. Zakona o radu primjenjuje i na ugovore o radu. Dakle, u ugovornom odnosu kao što je i radni odnos, jedna ugovorna strana ne može imati pravo samostalno određivati cijenu rada. Iz navedenih razloga, u ugovoru o radu uvijek bi trebala biti ugovorena plaća, odnosno barem elementi za izračuvanje plaće. Ugovaranje što jasnije plaće u ugovoru o radu trebalo bi biti u obostranom interesu - i poslodavca i radnika jer time ugovor postaje jasan te se smanjuje mogućnost spora.

Poslovi - zakon određuje da u ugovoru o radu mora biti odredba o nazivu, naravi ili vrsti rada na koji se zaposlenik zapošljava ili kratak popis ili opis poslova. Dakle, dosta široko određuje predmet rada. Budući da Zakon o radu ne poznaje mogućnost premještaja, vrlo je važno dobro regulirati predmet rada, jer od toga ovisi pitanje što će radnik biti dužan raditi, a što ne, a također koje uvjete će radnik biti spreman prihvatiti.
Iako predmet rada ovisi o svim okolnostima pojedinog ugovora o radu generalno bismo mogli reći da bi predmet rada trebalo definirati dovoljno široko da je radnik obvezan obavljati grupu poslova svoje struke odnosno stručne spreme, ali opet ne preširoko (npr. sve poslove iz djelatnosti poslodavca) jer to u pravilu nije cilj zbog kojega poslodavac treba radnika. Osim toga, tako određen predmet rada nije jasan i može dovesti do spora. Naime, niti uz takvu odredbu ugovora o radu ne bi se moglo tumačiti da je radnik dužan obavljati sve poslove. Npr. bi li radnik zaposlen kao kovinotokar temeljem toga ugovora o radu morao obavljati poslove šefa računovodstva, ako poslodavac od njega to zahjeva? Očito ne bi, a pitanje je onda: 'A što bi'? Dakle, tako ugovoreni poslovi ne daje poslodavcu sigurnost odnosno pravo da može od radnka tražiti da radi baš sve, a opet radnika dovodi u položaj da ne zna koji posao eventualno ne bi trebao raditi. Stoga možemo reći da nejasan ugovor u pravilu nije koristan niti za jednu stanu.