Još je prije 11 godina po dolasku u Hrvatsku sebi obećao da neće osuđivati ljude, nego će pokušati prihvatiti ono što ne može promijeniti. Gabrijel iz Danske desetljeće kasnije ipak nije mogao izdržati do kraja.
Što rade Ericssonovi menadžeri u Hrvatskoj? Ne znam, ali neki su frontmeni u The Doors tribute bendovima (Cassandra at the Well), poput Gabriela Naminija, čovjeka koji u sebi spaja začudnu geografiju, piše Krešimir Dujmović za tportal.
Majka iz Irana, otac iz Azerbajdžana, odrastao u Danskoj, Dubaiju, Kuvajtu, studirao u Kaliforniji, s tekućom adresom u Zagrebu. Za sve je, naravno, kriva fatalna Hrvatica koja je Gabriela uplela u agramersku priču s kojom se čovjek nosi uz smiješak i tonu komentara: 'Zagreb je već 2004. podsjećao na europski grad, doduše, samo u centru. Čim se malo makneš, shvatiš da je zemlja prilično siromašna. Na Hrvatima se to ne vidi. Izgledaju daleko bolje nego što žive, baš kao i Talijani. Prosječna hrvatska žena - skromna sredstva, chic odjeća, odlične cipele, sređena kosa, pedikirani nokti... U totalnom kontrastu s mentalitetom u Danskoj gdje ljudima nije bitno kako će ih drugi vidjeti i izgledaju onako kako im je najudobnije.'
Dolaskom u Hrvatsku pristao na četiri puta manju plaću
Kao projekt menadžer u Ericssonu Tesla, perzijski Danac je pristao na četiri puta manju plaću nego što je dobivao u istoj firmi u Kopenhagenu, gdje su životni troškovi tek nešto veći nego u Zagrebu. Profesionalno, korak nazad, no to ga još najmanje brine. Čovjek se emocionalno skrasio u hrvatskoj centrali jer su mu tu žena i dijete, no u manje privatnoj domeni nikako da skuži svoju novu domovinu.
Političarima nedostaje iskrenosti i transparentnosti
Danac ne razumije kako je moguće da u poslijeratnoj zemlji s takvim siromaštvom i u financijskom kolapsu, politički predvodnici nemaju tri čiste obratiti se naciji barem jednom mjesečno. Da otvoreno kažu što misle učiniti, što čine, u čemu su uspjeli, u čemu promašili: 'Iskrenost. Transparentnost. Vaši političari je imaju kao što je ima oklopno vozilo. Zato i propadate ekonomski. Ekstremne situacije zahtijevaju ekstremne mjere i to ovdje nitko ne razumije. Političari se uspiju izvući s tako malo toga jer u Hrvatskoj ne postoji nikakav 'grassroots' pokret. Ne izlazite na ulice, ne protestirate masovno pred Vladom, svi su u apatiji i s idejom da ne mogu promijeniti ništa.'
Htio osnovati stranku 'Stranci protiv korupcije u Hrvatskoj'
Kaže da je u nekoliko navrata sanjario o tome da osnuje stranku pod nazivom 'Stranci protiv korupcije u Hrvatskoj', pa nastavlja: 'Proglasio bih se službenikom ljudi i ne bih zahtijevao veći luksuz od onog koji ima prosječni hrvatski građanin. Znači, nikakvi Audiji A8, nikakve rezidencije i palače, nikakva odijela, biciklirao bih na posao. Dao bih otkaz svima koji su dobili posao bez da su ga zaslužili. Kad vidiš da je potrebno 5000 ljudi da bi vodili dva državna televizijska kanala na kojima još polovicu vremena gledaš reklame, onda shvatiš da nešto tragično nije u redu. Političari umjesto da donose teške odluke, samo podignu poreze. Dvije stvari – srežite državnu potrošnju i postanite napokon transparentni.
Stroga hijerarhija i disfunkcionalni pojedinci
Uz transparentnost ide i direktnost od koje je Gabriel morao odustati po dolasku Hrvatima. Informira me o zgodnoj činjenici da je u Danskoj normalno reći šefu u lice da mu je ideja bez veze. Kod nas je zato savladao vještinu zaobilaženja, ustezanja i eufemizama. Vjerojatno odlične odlike za pisanje poezije. Dansko društvo funkcionira kao zajednica, mi smo u usporedbi s njim strogo hijerarhizirana i utoliko disfunkcionalna nakupina pojedinaca: 'Puno ljudi ograničeno razmišlja. Čim je tebi dobro, ostatak društva te više ne zanima. Gle, ne želiš živjeti na otoku.'
Link na cijeli članak.
Izvor: tportal.hr
