Petar Šego (35) od 2011. godine živi u Kanadi i radi u osiguranju kao područni nadzornik (field supervisor).
Vještine kritičkog razmišljanja, dobrog sagledavanja situacije i brze reakcije, koje su Petra činile dobrim i osebujnim novinarom u Hrvatskoj, osigurale su mu brzo napredovanje na novom poslu u Kanadi.
Nakon završene Opće gimnazije u Sinju, Petar je 2000. godine upisao sociologiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zanimala su ga različita područja života, a najviše je volio novinarstvo. Iako je pisao mnogo, nije bilo dostatno niti za studentsko preživljavanje. U vrijeme kada je diplomirao, 2010. godine, društvena i ekonomska perspektiva Hrvatske bila je sve neizvjesnija pa je Petar 2011. godine, na nagovor prijatelja, odlučio otići u Kanadu.
Stjecajem okolnosti odredište mu je bio grad Calgary u Alberti, pokrajini smještenoj na srednjem zapadu Kanade koja, zahvaljujući nalazištima nafte i plina te razvijenoj poljoprivredi, ima brzo rastuću ekonomiju i viši standard od inače visokog kanadskog. Prvi dojmovi su najupečatljiviji i Petar izdvaja neke od njih za portal Naši ljudi.
"Kanada je suludo ogromna, ali lijepa. Dok letiš iznad Europe, osoblje aviona svaki čas najavljuje novu zemlju i kad sam dolazio, na najavu Kanade počeo sam spremati prtljagu, a poslije smo letjeli još 5 sati do Calgarya koji nije najzapadniji i daleko je od krajnjeg sjevera. Pri izlasku iz aviona pažnju mi je privukla starija žena u kaubojskoj odori koja me čudno motrila i pretpostavio sam da je neka izgubljena američka turistkinja iz Texasa. Prišao sam joj i ponudio pomoć, a ona se nasmijala i rekla da je ona zaposlenica aerodroma čija je dužnost da pomogne meni i ostalim došljacima. Inače, taj kaubojski štih nije slučajan jer Alberta se često naziva "sjevernim Teksasom". Nije to bez razloga, mnogo je paralela: nafta, prerije, konji, traktori, country glazba..."
U početku je Petar svaštario i selio se. Lako i brzo se nađe dobar hostel, a onda se širenjem poznanstava otvaraju mogućnosti smještaja.
"Jedno sam vrijeme živio u zgradi s došljacima iz različitih dijelova svijeta i pamtim je po miješanju mnoštva mirisa i začina, posebno čilija. Napu vjerojatno uopće nisu palili. Zapravo, meni i nije smetalo jer volim čili, ali treba misliti na susjede. Ako si dobar, obziran i pristojan, to se brzo dozna pa je lakše naći dobar smještaj. Odraz opće krize nije zaobišao ni Kanadu, cijene stanova i najma pale su 20-30 %, nezaposlenost se popela sa 6 na 7 % i svi se hvataju za glavu, što je iz naše hrvatske perspektive smiješno."
Petar već 4 godine radi u firmi koja se bavi osiguravanjem i zaštitom imovine te istragama u svezi s tim. U početku je imao je pauzu od 6 mjeseci zbog sređivanja raznih dozvola i papira, ali ponovno su ga primili i brzo je napredovao. Kaže da su bili impresionirani završenim fakultetom, znanjem i dobrim naglaskom engleskog, ali sigurno su i njegova svestranost, širok spektar znanja i zavidna multimedijalna pismenost i snalažljivost brzo uočeni i iskorišteni. Trenutno radi kao područni nadzornik.
"Radim na terenu i nadzirem pedesetak ljudi, ponekad „gasim požare“ među njima. Mnoge spoznaje s faksa, iz sociologije, a pogotovo iz antropologije ovdje mi dobro dođu i pomažu mi u poslu. Na primjer, lakše razumijem i predviđam postupke ljudi jer znam da netko iz Irana ima drukčiji mentalni sklop od Kanađanina i zato razmišlja drukčije od njega. Sada mi je plaća oko 2.500 eura, na početku je bila manja. Činjenica da za jedan dan zaradim oko 100 eura, a u Zagrebu sam s toliko novca ponekad morao životariti cijeli mjesec, uglavnom na riži i tijestu. Zapravo je najveći „kulturni šok“ kad nakon pola godine u Kanadi shvatiš da imaš normalni stan, auto i posao pa se pitaš zašto ranije nisi došao."
Klima Calgaryja je interesantna. Zapravo postoje samo dva godišnja doba.
"Zime su hladne, prosjek je -15 ili -20°C, nekada zna biti i hladnije, ali lokalni vjetar chinook sve vrati na normalu. Čak i kad je jako hladno, manje se smrzavam nego za vlažnih zagrebačkih zima uz Savu. Šetam razgrljen i kad je ispod nule, a svi se čude jer sam Dalmatinac. Ljeta su ugodno topla i sunčana, ali kasne i kratka su, sve procvjeta tek krajem svibnja."
Petar ni ne pomišlja na povratak, a sam pogled na naslove o zbivanjima u Hrvatskoj učvrsti ga u tom uvjerenju. Vratio se jednom na tjedan dana kada mu je umrla majka. S obitelji se čuje često, s ocem svaki dan preko Skypea ili WhatsAppa, čak su povezaniji i više pričaju nego za vrijeme studija u Zagrebu.
"Prezauzet sam i ne stignu mi nedostajati, a kad se to dogodi, zovem ih. Htio bih oca dovesti u posjet Kanadi, a volio bih i doma na odmor ili bar na kavu. Mog poznanika su, navodno, prilikom posjeta već na granici ispitivali zašto se nije odjavio kad je odlazio i zašto nije ostavio novu adresu, kao da ju je onda znao. Ne znam je li to inače tako, ali mrzim takve tričarije. Hrvatska je predivna zemlja, ali ja više nemam vremena za njene probleme i gluposti. Ne želim se vraćati dok se to ne promijeni."
Onima koji planiraju odlazak iz Hrvatske Petar, prema vlastitom iskustvu, savjetuje da se ne boje.
"Većina problema je samo u vašoj glavi. Treba vam nešto novca za početak, dok se ne snađete. Morate biti odlučni, strpljivi i uporni i ne trebate se bojati jer ubrzo se sve posloži kako treba."
