Zašto smo zemlja u kojoj za razliku od razvijenih država mali broj građana živi u unajmljenim stanovima?
U Hrvatskoj mladi koji nemaju primanja s kojima mogu podići kredit ili bogate roditelje koji će im kupiti stan još ne mogu očekivati pomoć države kad je riječ o socijalnim stanovima za najam. Stanovi u vlasništvu države zauzeti su pa je građanima putem javnih natječaja dosad ponuđeno samo oko 200 stanova.
Ministarstvo graditeljstva Večernji list je pitao namjeravaju li graditi socijalne i stanove za najam, a odgovorili su da je u izgradnji i pripremi 18 zgrada s 1032 stana u Fažani, Splitu, Malom Lošinju, Metkoviću, Umagu, Koprivnici, Dubrovniku, Rijeci i Varaždinu, no za najam planiraju ponuditi tek manji broj POS-ovih stanova u Splitu.
Ministar Lovro Kuščević u Gospiću je nedavno podijelio ključeve za 30 POS-ovih stanova, lokalna samouprava poklonila im je zemljište i odrekla se dijela komunalnih naknada, pa pozivaju i druge lokalne zajednice na sličnu suradnju.
Što je stanje u nekoj zemlji lošije, veći je postotak stanova i kuća u privatnom vlasništvu, a mizeran onih koji žive u unajmljenim stanovima. U nas je, prema posljednjem popisu stanovništva, 89% stanova i kuća u privatnom vlasništvu, ispred nas su samo Rumunjska i Litva, no ti su stanovi uglavnom u vlasništvu starijih.
Samo 10% naših građana živi u unajmljenim stanovima, a u Danskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Luksemburgu i Austriji više od četvrtine građana, u Švicarskoj čak više od 50%.
U Ministarstvu graditeljstva nadaju se da će se mladi odlučiti i na kupnju sufinanciranog rabljenog stana/kuće i u manjim sredinama u kojima na tržištu nema novih stanova.
"To su priče za malu djecu da će ljudi u manjim sredinama kupovati rabljene kuće. Nikad nismo donijeli strategiju u području stanovanja i stambene politike oglušujući se i na smjernice EU i EP-a. Posao gradnje i prodaje stanova od 2002. do 2008./2009. bio je najunosniji biznis i, kad je 2008. bila očita kriza, EU je dao smjernice vladama da pomognu prezaduženim građanima, a Hrvatska je spašavala špekulante na stambenom tržištu", govori prof. socijalne politike Gojko Bežovan. U nas je, kaže, mali broj podstanara jer su građani drugog reda.
"Da pečem kestene na Britancu, netko će me pitati imam li isprave za to, ali mogu biti vlasnik pet stambenih blokova u Zagrebu i iznajmljivati ih na crno i nitko me od poreznika neće pitati što to radim.
Zašto porezni uredi ne urede tržište najma stanova pa bi onda država mogla subvencionirati dijelu ugroženih građana podstanarstvo. U nas su podstanari socijalno isključeni, na margini društva, među njima je velik broj ljudi iz provincije, često su to nižekvalificirani radnici koncentrirani u gradovima koji bi trebali igrati ključnu ulogu u biološkoj reprodukciji.
Ali kako će trgovkinja sa skromnom plaćom u trgovačkom centru kojom ne može dići kredit pomišljati na brak i djecu? U skandinavskim zemljama mladi se nakon studija ili završene škole sele u unajmljene stanove jer je to za državu socijalna investicija koja ima gospodarske i demografske učinke.
Najvećim su dijelom stambene neprofitne organizacije na poticaj države gradile jeftinije stanove i davale ih u najam i to je dio njihove tradicije i socijalizacije kroz koju su prošle generacije ljudi. Taj se pristup smatra dijelom nacionalnog dobra", kaže Bežovan.
U drugim zemljama EU, dodaje, stanovi se ne mogu iznajmljivati bez ugovora i izvjesnih prava podstanarima, koje ne može vlasnik stana izbaciti kad se sjeti. Sociolog Marko Mustapić ističe da nijedna Vlada dosad nije pokazala razumijevanje za promišljanje budućnosti i razvoja zemlje na temelju potencijala mladih, koji sve više napuštaju zemlju.
Mladi su, dodaje, jedna od zapostavljenijih društvenih skupina, što se vidi u proračunskim izdvajanjima. Zato ne čudi ni da smo u vrhu EU po broju mladih koji do 34 žive s roditeljima.
"Većina ih bez podrške obitelji ne može riješiti stambeno pitanje. U protivnom su prepušteni nepovoljnim kreditima banaka. Za razliku od umirovljenika ili branitelja, mladi nisu politički organizirani da bi radili trajniji i neugodniji pritisak na politički vrh i u bližoj budućnosti, nažalost, teško je očekivati promjene.
U nas je stanogradnja gotovo posve prepuštena tržišno-ortačkim odnosima. Dovoljno je sjetiti se donošenja i prenamjena GUP-ova u ekonomski vitalnijim gradovima. U skladu s izostankom državne strategije i politike prema mladima, teško je očekivati rješavanje tog problema. Usporedba sa Švicarskom ili Njemačkom glede državnog ili gradskog najma stanova ugroženim skupinama stoga je neumjesna", zaključuje Mustapić.
