Marina Starc je Slavonka koje je svoje rodno selo Jarminu pokraj Vinkovaca zamijenila švicarskim selom blizu Züricha. Marina se odselila davne 1992. godine sa svega 15 godina iz poprilično tužnih razloga.
- Razlog mog napuštanja Hrvatske bio je rat, a kako su mi roditelji već ranije živjeli u Švicarskoj, za istu destinaciju sam se odlučila i ja. Rat nas je sve iznenadio i nakon nekoliko dana provedenih u podrumu, u početcima rata, u strahu i neizvjesnosti za budućnost, ja sam otišla u Švicarsku kod roditelja. I bila sam neizmjerno sretna da sam napokon na sigurnom i da mi ratni avioni ne nadlijeću nad kućom, ali bilo mi je jako teško biti sama, bez braće u nepoznatom okruženju, bez znanja njemačkog jezika i bez ijednog prijatelja.
Svaki početak je težak, a sukladno svim okolnostima za Marinu je to bilo i teže nego za ostale.
- To su bili najteži mjeseci u mom životu. U Švicarskoj nismo bili pretjerano toplo primljeni, a naša komunikacija sa susjedima svodila se samo na pozdravljanje i ozdravljanje. U prilog svemu tome je išlo i to što ja tada nisam išla u školu. Imala sam 15 godina i prema hrvatskom obrazovnom sustavu završila sam prvi razred gimnazije. Nisam se mogla pomiriti s činjenicom da neću ići u školu te zahvaljujući mom karakteru jednog dana sam samoinicijativno otišla u općinu i pitala mogu li se ja školovati. Odgovor nije stigao odmah, u narednih par tjedana morala sam ići na razne procjene kod socijalnih radnika koji su u konačnici donijeli odluku da se mogu školovati, no stavili su me u 8. razred osnovne škole. Našla sam se u razredu s učenicima koji su bili 2-3 godine mlađi od mene.
Švicarska je bila čista slučajnost, tada joj je bilo bitno samo da se nalazi u zemlji u kojoj je mir. Proces snalaženja trajao je nekoliko mjeseci, no nakon završetka škole bilo je potrebno snaći se i naći posao. Marina naglašava: - Da sam znala jezik, snašla bih se puno brže i lakše.
- Trenutno radim kao laborantica u jednoj kompaniji koja jedan od laboratorija ima upravo u mjestu u kojem živim. Radim samo dva dana u tjednu, točnije 16 sati tjedno, no imam potpunu slobodu sama rasporediti tih 16 sati kroz 5 radnih dana. Ovaj raspored je takav jer sam ostatak tjedna kućanica. Djeca su relativno mala i samim time još uvijek je potrebna odrasla osoba u kući. Jednostavno treba ih odgajati, a to je zahtjevan posao koji iziskuje mnogo energije. Iskreno, jako mi se sviđa što mogu raditi onoliko koliko ja mislim da je potrebno za mene. Iako imam malu satnicu i dalje mogu reći da sam zadovoljna primanjima. Ne živimo u luksuzu, no imamo sve što nam je potrebno.
Unatoč svim poteškoćama koje su je snašle prilikom preseljenja, Marina je uspjela izgraditi lijep život. U svemu tome ističe kako se uvijek osjeti da ste stranac i da nemate iste prilike kao domaće stanovništvo. No, to ju nije obeshrabrilo da svoj život dovede na današnju razinu.
- Imam obitelj, muža i dvoje djece. Suprug i ja smo se jako trudili da imamo sve što imamo danas, kao npr. vlastitu kuću, a uz sav taj trud došlo je i do toga da imamo vrlo dobru kvalitetu života i solidnu financijsku situaciju. Nažalost, suprug trenutno nije zaposlen, tj. radi kao predavač u jednoj školi po potrebi što u konačnici nije stalno zaposlenje. Naravno, dok suprug nije radio bilo je puno teže i morali smo paziti na svaki franak i dobro raspodijeliti novac kroz cijeli mjesec. Na primjer, nismo si bili u mogućnosti priuštiti putovanje u neku daleku zemlju što je ovdje pokazatelj dobrog imovinskog stanja. I sada, kada je situacija malo bolja, ne idemo u daleke i egzotične zemlje nego dođemo u Hrvatsku.
Marina s obitelji često ide u Hrvatsku, a misli da će to tako i ostati. Jer ipak, u Hrvatskoj su joj mama, braća te nećaci i nećakinje, kao i mnoštvo drugih jako dragih ljudi. Za nju Hrvatska ima drukčiju dušu jer u njoj još uvijek postoje ljudi koji te vole zbog ljubavi, a ne zato što imaju koristi. No, to ne znači da je razočarana u međuljudske odnose u Švicarskoj.
- Međuljudski odnosi su jako dobri. Svi se trude biti pristojni i respektirati drugoga i drukčijega. Npr. u našem susjedstvu ima oko 10 različitih nacija i nacionalnosti i četiri različite rase i religije, ali to nije prepreka da se međusobno družimo i pomažemo ukoliko je to potrebno. To je ono što najviše cijenim u Švicarskoj i što u Hrvatskoj nedostaje, zajedništvo i poštivanje među različitima i drukčijima. U Hrvatskoj ima previše predrasuda i upiranja prstom u drugoga i drukčijega, a ne gledaju što je zajednički cilj i kako poboljšati situaciju, kako ekonomsku tako i društvenu.
Iako je oduševljena multikulturalnošću, ipak joj najviše prijaju druženja s našim ljudima.
- Prvi i najbolji prijatelji su mi iz Hrvatske ili Bosne. S njima najviše i volim provoditi vrijeme. Koliko god da se čovjek navikne i integrira u drugoj državi, uvijek ostaje mali komadić nostalgije. Ja ju ispunjavam upravo tim druženjima, odlaskom u našu crkvu ili misu na hrvatskom jeziku, koncerte naših pjevača i slično. Lagala bih kad bih rekla da mi ne trebaju naši ljudi. Suprotno tomu, imam i prijatelje Švicarace, no u znatnom manjem broju. Jedan od razloga je taj što se ja osobno osjećam ugodnije s našim ljudima i imamo više tema za razgovor… dok opet s druge strane, Švicarci su zatvoreniji i hladniji u odnosima.
Iako ima razloga i za i protiv, Marina ipak ne planira u skorijoj budućnosti preseliti natrag u Hrvatsku. Neke stvari joj se ipak jako sviđaju, a misli da ih nije u mogućnosti dobiti u Hrvatskoj.
- Ovdje je jako dobro to što ne moraš stajati na mjestu kada su u pitanju posao i karijera. Ja sam, npr. uspjela položiti državnu maturu, što nije tako lako. Nakon toga upisala sam Biotehnološki fakultet koji nažalost još nisam završila, a razlozi su isključivo financijske prirode. No, i dalje me to ne sprječava da se na poslu razvijam u dobrom smjeru. Jako mi se sviđa činjenica da godine nisu bitne ni za što, pa tako ni kada se radi o upisivanju fakulteta, bilo kakvog tečaja ili slično.
Radnoga iskustva u Hrvatskoj nema, no s trenutačnim radnim iskustvom je više nego zadovoljna.
- Na trenutnom poslu se osjećam jako cijenjenom. Prije ovoga posla radila sam kod zubara, u maloj ordinaciji koja je brojala svega 11 zaposlenika, za razliko od ove izuzetno mnogobrojne kompanije. Tamo sam bila cijenjena isključivo zbog kvalitete rada i uvijek sam imala osjećaj da je Švicarka više cijenjena od mene. No to je sve subjektivan dojam i mislim da to ovisi o mnogo čimbenika.
Pogledom unazad, Marina kao savjet našim čitateljima iznosi sljedeće:
- Ne bih nikom preporučila odlazak iz Hrvatske, a mislim da je iz nekih mojih odgovora i vidljivo zašto. Po mojem mišljenju, život u Hrvatskoj je mnogo bolji nego bilo gdje na svijetu. Svjesna sam da je stopa nezaposlenosti jako visoka i da nedostaje međusobnog poštivanja ljudi, no to je problem na kojem se može raditi i popraviti ga. Dosta toga bi se moglo poboljšati samo da se pojave ljudi kojima je istinski stalo, a ne da u prvi plan dolaze egoistični pojedinci koje se bore samo za sebe pa makar i na štetu drugih.
Izvor: Naši ljudi
