Radnik kod istog poslodavca može raditi najdulje tri godine ako ima ugovor na određeno vrijeme, osim u iznimnim objektivnim okolnostima. Ako ugovor nije sklopljen po zakonu ili ako zaposlenik nastavi raditi, smatra se da mu je produljen ugovor na određeno vrijeme.
Pitanje: Vrijedi li još uvijek zakon da se ugovor o radu na određeno vrijeme može produživati do tri godine? Ili se taj period smanjio na dvije godine?
Odgovor: Odredbama članka 10. Zakona o radu koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine, kao i izmjenama i dopunama Zakona o radu koje su stupile na snagu 3. lipnja 2011. godine, određeno je kako se ugovor o radu može iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak utvrđen unaprijed objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. Poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme s istim radnikom za neprekinuto razdoblje duže od tri godine. Dakle, bez obzira na vrstu poslova koje radnik obavlja, isti ne može raditi kod istog poslodavca temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme duže od tri godine.
Međutim, iznimno, ugovor o radu na određeno vrijeme može trajati duže od tri godine, samo ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga to dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom.
Ako je prekid između prestanka jednog ugovora o radu na određeno vrijeme i početka rada temeljem novog ugovora o radu na određeno vrijeme, sve kod istog poslodavca, kraći od dva mjeseca, tada se isto ne smatra prekidom razdoblja od tri godine. Dakle, razmak između dva radna odnosa temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme mora biti duži od dva mjeseca, ako je radniku poslodavac isti.
Ono što je osobito bitno naglasiti ja da ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme.
Također, temeljem Zakona o radu, poslodavac ima određene obveze prema radnicima zaposlenima temeljem ugovora na određeno vrijeme, pa je tako poslodavac dužan osigurati iste uvjete rada radniku zaposlenom na određeno vrijeme kao i radniku koji je sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme s istim poslodavcem ili, prema posebnom propisu s njim povezanim poslodavcem, s istim ili sličnim stručnim znanjima i vještinama, a koji obavlja iste ili slične poslove.
Ako kod takvog poslodavca nema radnika koji je sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme s istim ili sličnim stručnim znanjima i vještinama, a koji obavlja iste ili slične poslove, poslodavac je dužan radniku koji je kod njega zaposlen na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme osigurati uvjete uređene kolektivnim ugovorom ili drugim propisom koji ga obvezuje, a koji su utvrđeni za radnika koji je sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a koji obavlja slične poslove i ima slična stručna znanja i vještine.
Poslodavac je također dužan obavijestiti radnike koji su kod njega zaposleni na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme o poslovima za koje bi ti radnici mogli kod poslodavca sklopiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te im omogućiti usavršavanje i obrazovanje pod istim uvjetima kao i radnicima koji su sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
