Iscrpljen je kadrovski bazen u neposrednom susjedstvu, pa se sve više poseže za popunom iz Azije, kao i ranije u sektoru građevinarstva
Uoči nove turističke sezone u Hrvatskoj opet svjedočimo novim žalopojkama oko nedostatka radne snage u sektoru ugostiteljstva. Procjenjuje se da će tako i ovog ljeta manjkati približno 35 tisuća konobara, kuhara, sobara, recepcionera i drugih profila turističke branše. No krajnje je napadna činjenica to da pritužbe ugostiteljskih poslodavaca nekako uvijek prati svojevrsna iznenađenost. Svi su na određeni način zatečeni, premda navlas istu situaciju zasigurno možemo očekivati i dogodine.
O čemu je točno riječ? Naravno, enigme nema: hrvatski državljani u naponu radnog vijeka masovno odlaze u zapadnije države EU-a, jer su im plaće u RH premalene. Nema više radne snage u Slavoniji, koja se u ljetnim mjesecima doslovce slijevala na Jadran, ali nema je ni u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji. Iscrpljen je kadrovski bazen u neposrednom susjedstvu, pa se sve više poseže za popunom iz Azije, kao i ranije u sektoru građevinarstva: Nepal, Filipini, Indija, itd.
Uvijek isto čuđenje
Nisu pomogli ni pregovori za dopune Kolektivnog ugovora na granskoj razini. Plaće su malo porasle, očito nedovoljno, ali poslodavci tvrde da za veće nemaju mogućnosti. Također, nisu u poziciji dizati cijene koje je inflacija ionako povisila, pa se često mogu čuti zamjerke državi koja se bi se navodno mogla odreći dijela svojih prihoda. No, to je ionako već opće mjesto poslodavačkih kritika. „Ipak ne bih rekao da je u tome tajna uspjeha“, rekao nam je o tome Damir Krešić, ravnatelj Instituta za turizam u Zagrebu.
„Država bi mogla učiniti nešto drugo", kaže on, „ali ne bez suradnje s poslodavcima i sindikatima – najprije izraditi strategiju za kompletno gospodarstvo. Pritom odgovoriti na pitanje koliko trebamo radnika iz koje struke. Inače, godinama sam uzalud upozoravao na taj problem u turizmu. No pristup nam je stihijski, a čuđenje svaki put isto, mada je i problem isti. Čudni smo ustvari mi koji se tako čudimo.“
Krešić stoga tumači da rješenje leži u dugoročnoj pripremi obrazovnog sustava, nakon definiranja sektorskih potreba. Uz to treba dodatno regulirati tržište rada, da radnici dobiju primjerenu naknadu za svoj rad, umjesto situacije u kojoj mnogi radije prihvaćaju dohodak na ruke, iliti „na crno“, jer tako dobiju više.
Uostalom, ako je riječ o svega tri ili četiri mjeseca rada godišnje, ne može ni biti riječi o stabilnom zaposlenju i strateškom rješenju, za ma čiju egzistenciju. Onda bi logično bilo da radnici odlaze u Irsku i za jednaku plaću, ali na stalno zaposlenje, a kamoli za duplo veću.
Planska proizvodnja kadra
„Suočili smo se među ostalim s izvjesnim nedostacima angažmana radne snage iz Azije u hrvatskom turizmu. Pokazuje se da nisu dobro rješenje za naše ugostitelje, ali sad već nemamo mnogo izbora, barem ne za ovu i sljedeću sezonu. Pritom nemam ništa protiv tih ljudi s drugog kontinenta, da budem jasan. Oni mogu biti marljiviji ili pošteniji radnici od nas samih, nema tu pravila, dakle, ne govorim o tome. Problem je uslužna industrija u kojoj hrvatski radnik ovdje uvijek nudi kvalitetnije autentično iskustvo domaćinstva“, drži Krešić.
Na sličan način niti hrvatska recepcionerka ili konobarica ne bi na Filipinima bila uspješnija radnica od domicilne snage. Ravnatelj IZT-a pojašnjava da turizam jednostavno podrazumijeva kontakt, lokalno iskustvo, razumijevanje konteksta, kulturološku uklopljenost. „Zato nam je neophodna planska proizvodnja kadra“, zaključuje on, „uz adekvatne uvjete kako bismo zadržali radnike, jasno, jer ćemo ih u protivnom uzalud školovati.“
Budućnost se ne gradi na uvozu
Teško će se dugoročno zadržati i radnike iz susjednih zemalja čiji odlazak danas mori tamošnje poslodavce u drugim sektorima. Posljednjih tjedana tako su odjekivale i desperatne konstatacije iz BiH. Bojan Domić, ministar obrazovanja, znanosti i mladih Kantona Središnja Bosna, naglasio je da toj državi treba temeljita prilagodba obrazovnog sustava kako ne bi ostala bez radno aktivnog stanovništva.
Vladimir Blagojević, glasnogovornik Privredne komore Republike Srpske, izjavio je da nema grane kojoj u ovom trenu ne nedostaje radna snaga.
Privukla ju je, naime, gravitacijska sila hrvatskog turističkog tržišta rada. Tako iz Trebinja, grada s oko 30 tisuća stanovnika, ljeti i po dvije tisuće ljudi odlazi na rad u tridesetak kilometara udaljeni Dubrovnik, dok trebinjski poslodavci u raznim sektorima ostaju bez zaposlenih.
Taj se susjedov problem nije vidio iz Hrvatske, sve dok hrvatsko tržište nije zastenjalo uslijed iste nevolje. „Budućnost se ipak ne gradi na uvozu radne snage, a bez domaćih radnika nema ni održivog razvoja“, smatra Goran Rihelj, urednik i komentator turističkog portala HrTurizam.hr.
„Godinama se upozoravalo na problem malih plaća u turizmu", dodao je, „kao i jako lošim radnim uvjetima. No vladala je mantra – ako nećeš ti, ima tko hoće na burzi. Sada se to vratilo kao bumerang. Otvorile su se granice, i balon je pukao, a sad se svi čude. To odavno više nije izazov, nego strateški problem kojem nismo strateški pristupili. No kako stalni sezonac može planirati i graditi svoju budućnost, obitelj, kupiti stan, automobil? Kako netko može raditi sedam dana u tjednu, bez dana slobodnog, a pričamo o turizmu gdje je usluga imperativ?"
A onda još i infrastruktura
Rihelj naglašava da su turističke kompanije svakako pod raznim pritiscima, ali se ne može glavnina tereta svaljivati na zaposlenike: „Oni su baza u direktnom kontaktu s gostima, kostur cijele priče. A da ne pričamo o kvaliteti. Strašno je pala zbog kadra koji nije educiran i nema iskustvo. Pitam se kako opravdati cijenu smještaja s lošom uslugom i izvedbom."
Ovaj turističko-medijski analitičar citirao je zatim kolegicu Marinelu Dropulić Ružić, a na tragu jednog marketinškog slogana: „Država 'puna života' treba brinuti da ima djelatnike 'pune života'.“ No dometnuo je i da se, pored radno-tržišne problematike koja u RH ide pod ruku s općedemografskom, hrvatski turizam suočava s krizom neodržavane i nerazvijene infrastrukture, komunalne i prometne, itd.
„S pravom se zato postavlja pitanje: Treba li nam daljnji razvoj kada cijela infrastruktura ne može podnijeti niti sadašnji broj turista", postavio je pitanje Goran Rihelj. Jasno je bar to da za Hrvatsku neće biti ni razvoja ni održanja statusa quo bez rješavanja položaja radnika u turizmu.
