Javnost još uvijek smatra da je besplatna edukacija lošija od one koja se plaća
Znanje je pokretač rasta i razvoja, ali je znanju potrebno izgraditi imidž, kako bi ono bilo prepoznato u javnosti. Temeljni je to zaključak Okruglog stola o edukativnim potrebama i ponudi u Republici Hrvatskoj, koji je u organizaciji EduCentra, a pod pokroviteljstvom Agencije za obrazovanje odraslih (AOO), održan u Europskom domu u Zagrebu.
Iako istraživanje EduCentra sugerira da svijest o potrebi cjeloživotnog učenja raste (73 posto ispitanika pohađalo je neki program profesionalne edukacije), Mile Živčić, v.d. ravnatelj Agencije za obrazovanje odraslih je istaknuo da iskustvo pojedinca mora kohabitirati sa znanjem tj. usporedno se razvijati i unaprjeđivati. Zbog toga se ovogodišnji Tjedan cjeloživotnog učenja i obilježava pod sloganom "Dodaj znanje iskustvu".
Tvrtke nemaju feedback
Međutim, širenje svijesti o potrebi obrazovanja donekle koče i sami građani, koji edukativne programe još uvijek odabiru "zbog papira", a ne kvalitete znanja koje stječu, upozorila je Gordana Matković, direktorica tvrtke Educamix. Sličan problem primjetan je i među poslodavcima. Naime, iako razina sati i financijskih sredstava za obrazovanje zaposlenika raste, riječ je u kumulativnom zbroju koji je uložen u organizaciju, a ne pojedinca. K tome još, među poslodavcima koji ulažu u obrazovanje zaposlenika, većina ih ne prati stvarne povratne rezultate edukacije koju zaposlenici polaze.
"Budući da ne bilježe kakva je realna korist, ne čudi da mnogi od njih gube interes za daljnjom edukacijom zaposlenika", upozorila je Jasmina Sočković, direktorica tvrtke SELECTIO.
Upravo nedostatak feedback-a i (ne)kvaliteta povratnih informacija, uvelike određuju koliko će posloprimci i poslodavci biti zadovoljni stečenim znanjem, ali i kako će se edukativne ustanove postaviti na tržištu te prilagoditi njegovim zahtjevima.
Sustav praćenja problematičan je i na nacionalnoj razini, objasnio nam je Mile Živčić. "Mi tek uspostavljamo sustav, punimo bazu i stvaramo osnovne pretpostavke za sustavno poticanje cjeloživotnog obrazovanja. Nemojmo zaboraviti da, iako trenutno nismo na razini zemalja EU, naša je tradicija obrazovanja vrlo bliska europskoj. Dapače, 70-ih godina smo bili u samom vrhu europskih obrazovnih centara", podsjetio je Živčić.
Nove "zvijezde" obrazovanja
"Veliko ograničenje poticanju obrazovanja na državnoj razini, danas predstavljaju financije, pa je to preraslo u i politički problem. Svoje snage ne trebamo usmjeravati isključivo na razvoj svijesti o potrebi cjeloživotnog obrazovanja, već na razvoj društvene odgovornosti prema obrazovanju."
Veći doprinos i podršku takvom razvoju, trebaju dati i mediji, smatra Živčić, koji imaju pogrešan pristup u promociji cjeloživotnog učenja. "Mediji u edukativnim procesima prikazuju mlade ljude, koji su i sami svjesni potrebe obrazovanja. Moraju se promovirati tzv. "zvijezde" – starije osobe koje su uspjeh postigle upravo zahvaljujući pohađanju edukativnih programa. Samo se tako i starije može zainteresirati za cjeloživotno obrazovanje."
S druge strane, širenju interesa u javnosti moraju doprinijeti i poslodavci, koji i sami moraju pokazati veću zainteresiranost: za razvoj zaposlenika, ali i osiguravanje budućih kadrova. Predrag Pale, direktor Life Long Learning Akademije, upozorio je da poslodavci, ali i zaposlenici, edukaciju gledaju kroz funkciju novca – koliko će mi plaća narasti zbog završenog tečaja. U takvom načinu razmišljanja posebno prednjače, kako ih je Pale definirao, zaposlenici novog kova.
"Zaposlenici starog kova su i danas svjesni da je organizacija u kojoj rade njihova sredina, čijem razvoju stalno moraju doprinositi. Za razliku od njih, zaposlenici novog kova su 'prolazni'. Oni gledaju kako će pridonijeti organizaciji i educirati se, ali nakon edukacije će otići u drugu organizaciju i koncentrirati se na razvoj svoje karijere", upozorio je.
Kredit plaća tvrtka, a zaposlenik nosi odgovornost
Iako se u javnosti često može čuti kako su cijene edukativnih tečajeva, a posebice onih specijalističkih visoke, predstavnici edukativnih ustanova koji su sudjelovali u radu okruglog stola, istaknuli su jedan zanimljivi paradoks. Iako u svojoj ponudi ponekad imaju i besplatne tečajeve, koje provode u suradnji sa drugim državnim institucijama, interes za tim programima uvijek je bio višestruko manji nego li za onima koji se plaćaju.
Stoga se, kako je na početku Okruglog stola i napomenula Gordana Matković iz Educamixa, mora graditi vjerodostojnost edukativnih programa, kako građani ne bi odmah pomislili da je besplatna edukacija nužno i loša edukacija.
Konačno, opću je i stručnu javnost potrebno motivirati na upisivanje edukativnih programa. Predrag Pale iz Life Long Learning Akademije je istaknuo da bi se to moglo postići, primjerice, kreditiranjem zaposlenika, na način da mu poslodavac otplaćuje kredit dok ovaj radi kod njega, ali čim ode u drugu tvrtku, sam snosi odgovornost za taj kredit. Također, tvrtke moraju početi dugoročno razmišljati o obrazovnom stupnju svojih budućih kadrova, pa bi trebale unaprijediti komunikaciju s obrazovnim sustavom. To bi značilo informirati se o polaznicima i eventualnom zapošljavanju istih nakon stjecanja određenih znanja, ponuditi pomoć svojih zaposlenika u izradi seminarskih ili diplomskih radova studenata, itd.
U svakom slučaju, edukativni sustav i cjeloživotno obrazovanje u Hrvatskoj mogu doživjeti procvat, ali pod uvjetom da svatko preuzme svoj dio odgovornosti – pojedinac, tvrtka, lokalna zajednica i država. (V. K.)
