Još davne 1985. godine opća skupština Ujedinjenih naroda 5. prosinac proglasila je Međunarodnim danom volontera
“Od kada pamtim, pomaganje drugima dio je mene.” - riječi su koje su Izabelu Müller još u ranoj mladosti odvele u volonterski svijet.
Svoje prve korake, ova mlada i nasmijana djevojka, napravila je u osnovnoj školi, a kako nam otkriva, pravu avanturu doživjela je u srednjoj školi kada je u njen život ušla jedna divna profesorica. Za Izabelu ona nije bila samo osoba od koje će dobiti potrebna znanja i vještine, nego pozitivni primjeri i putokaz, u tada, još nepoznati svijet.
“Svoje prve korake napravila sam preko volonterske skupine „Mladost volontira sa srcem“ s kojom sam provela predivne četiri godine”, kazala je.
Najveći broj volonterskih sati provela je u Varaždinskoj bolnici gdje se družila s djecom s posebnim potrebama, a povremeno je znala odlaziti i u starački dom.
“Bio je to dugoročni oblik volontiranja. Minimalno jednom do dva puta tjedno svoje vrijeme posvetila bih drugima. Kada vidite da ste s malim stvarima nekome uljepšali dan, preplavi vas osjećaj sreće koji vam nitko ne može platiti”, dodala je.
Sličnim putem krenula je i naša druga sugovornica Ana Brajko, koja se u volonterski svijet uputila u studentskim danima. Svoje vrijeme i pažnju, posvetila je udruzi koja se bavi poboljšanju kvalitete života djeca s teškoćama u razvoju.
“Svidjelo mi se što se udruga bavi i poboljšanjem kvalitete života djece s teškoćama u razvoju. Oni su skupina društva koja je na neki način zakinuta za aktivnosti koje su nama svakodnevne i pristupačne, poput odlaska u kino, kazalište, razne sportske aktivnosti i slično”, ispričala nam je Ana.
Nešto što mi svi uzimamo zdravo za gotovo, ističe Ana ova djeca ne doživljavaju tako. Vrijeme koje je provela s njima otvorilo je oči i pokazalo koliko joj je život zapravo jednostavan.
“Svi mi „kukamo“ zbog nečega, iako nam je dobro u životu. Uvijek nađemo nešto oko čega smo nezadovoljni. I ja sam prije bila takva. Volontiranje me naučilo da u životu treba biti zahvalan na svemu. Na novom danu, satu i vremenu koji imamo jer toliko je malo potrebno za sreću”, nadovezala se Izabela.
Upravo je ovaj dan, obojen bojama Mundijala, posvećen volonterima koji su svoje vrijeme odlučili posvetiti drugima. Još davne 1985. godine opća skupština Ujedinjenih naroda 5. prosinca proglasila je Međunarodnim danom volontera, a sve s ciljem jačanja vidljivosti rada volontera i svih njihovih aktivnosti, kako na lokalnoj, tako i nacionalnoj i međunarodnoj razini. Dan je to koji nas podsjeća da svaki novi dan donosi priliku da kroz volontiranje pokrenemo promjene u zajednici u kojoj živimo.
“Mi kao društvo imamo veliku odgovornost da svoju okolinu osvijestimo o tome da su osobe s invaliditetom i općenito svi oni kojima je naša pomoć potrebna isto dio društva. Mi smo ti koji trebamo raditi na inkluziji kako bi oni postali i jednakopravni članovi zajednice”, poručila je Ana.
Volontiranje nas ispunjava, utječe na nas na jedan poseban način, uči nas da mi nismo centar svijeta i da je pažnja i vrijeme koju možemo posvetiti jedno drugome nešto neprocjenjivo, složile su se cure. Iskustvo je to koje bi svatko od nas trebao bar jednom u životu proći.
“Kroz volontiranje čovjek ima priliku naučiti puno o sebi i o svemu što ga okružuje. Kada pomažete nekome i kada odvojite svoje vrijeme za neku dobru svrhu, osjećaj zahvalnosti je zaista poseban. Često upadnemo u svakodnevne aktivnosti ( posao, obitelj, prijatelji) i u toj svakodnevici ne razmišljamo o stvarima koje nas okružuju, nego nam se naši problemi čine kao najveći, ali kroz volontiranje čovjek osvijesti prvo koliko treba biti zahvalan na svemu što ima” zaključila je Ana.
Jer tako je malo potrebno za sreću, a nečiji osmijeh najbolji je poklon koji možete dobiti…
